Volim buvljake jer nikada ne znaš šta ćeš pronaći. Jedne subote ugledala sam malu sliku seoske kuće koja me podsjetila na bakino dvorište. Nije bila umjetnički vrijedna, ali imala je neku toplinu. Kupila sam je za nekoliko maraka i odnijela kući. Tek dok sam brisala prašinu, pogledala sam poleđinu.
Tamo je bilo napisano naše prezime i godina 1978. Ispod je stajalo: „Za Milenu, kada se jednom vrati.“ Milena je bila ime koje sam čula samo nekoliko puta. Tetka moje majke, bakina mlađa sestra. U porodici se govorilo da je otišla u inostranstvo i prekinula kontakt. Kada sam pitala majku, rekla je da o slici ne zna ništa. Ali vidjela sam da je uznemirena.
Vratila sam se prodavaču. Rekao je da je sliku dobio iz kuće pokojnog čovjeka po imenu Rade, čiju je porodicu pomagao da rasproda stvari. Dao mi je adresu njegove kćerke. Kada sam otišla, žena me je saslušala i čim sam izgovorila Milenino prezime, rekla: „Moj otac vas je čekao više od četrdeset godina.“
Rade i Milena bili su zaručeni kao mladi. Njena porodica se protivila vezi jer je Rade bio siromašan i druge vjere. Milena je, prema porodičnoj priči, otišla u Njemačku da radi. Ono što se prešutjelo jeste da je otišla nakon velike svađe sa roditeljima. Planirala je da se vrati po Rada, ali su joj roditelji slali pisma u kojima su tvrdili da se on oženio. Radu su, sa druge strane, rekli da se Milena udala u Njemačkoj. Oboje su povjerovali.
Slika je bila njihov dogovoreni znak. Rade ju je naslikao i ostavio kod zajedničkog prijatelja, sa porukom da je Milena dobije ako se ikada vrati. Nikada nije stigla do nje. Kasnije se Rade zaista oženio i imao porodicu, ali je sliku zadržao. Njegova kćerka je znala priču jer joj je otac pred smrt ispričao sve. Milena je u međuvremenu umrla prije nekoliko godina. Majka je to znala.
Najviše me boljelo pitanje zašto je naša porodica nastavila skrivati priču čak i kada više nije bilo razloga. Majka je priznala da je baka do kraja života smatrala da je „tako bilo bolje“. Nije željela da se o njenoj odluci govori. Slika je slučajno izašla iz kuće nakon Radove smrti i završila na buvljaku. Ili možda nije sasvim slučajno: njegova kćerka je rekla prodavaču da je ne baca jer „možda jednom nađe onoga kome pripada“.
Sliku sam odnijela na restauraciju. Ne zato što vjerujem da bi Milena i Rade sigurno imali sretan život da su ostali zajedno. To niko ne može znati. Ali njihova priča me podsjetila koliko daleko mogu otići odluke donesene u ime tuđe sreće. Jedan potpis na poleđini slike otvorio je porodičnu tajnu koju su svi smatrali odavno zakopanom. Sada slika visi u mom hodniku, sa obje strane fotografisane i sačuvane.
