Na snimku je učiteljica izlazila iz učionice s kovertom u ruci. Zastala je kod ormarića u hodniku, otvorila ga i unutra odložila kovertu. Nekoliko minuta kasnije vratila se u razred i pred djecom pitala gdje je nestao novac. Moja kćerka je u tom trenutku bila na drugom kraju hodnika, što se jasno vidjelo na istoj kameri. Direktor je tražio da snimak pogledamo još jednom.
Ispostavilo se da je učiteljica koverat sklonila da bi ga sačuvala dok je otišla po dokumentaciju, ali je potom zaboravila gdje ga je stavila. Kada ga nije našla, posumnjala je na moju kćerku jer je prethodno pomagala oko prikupljanja novca. Umjesto da provjeri činjenice, optužila ju je pred cijelim razredom. Bila je to greška koja je dijete pretvorila u metu ogovaranja i ruganja.
Direktor je pronašao kovertu upravo tamo gdje se vidjela na snimku. Novac nije nedostajao. Učiteljica je počela objašnjavati kako nije mislila ništa loše, ali sam je prekinula. Rekla sam da nam njene namjere ne mogu vratiti noći tokom kojih je moje dijete plakalo i molilo da više ne ide u školu. Zahtijevala sam pisano izvinjenje, razgovor s razredom i da škola preduzme korake da se takvo javno optuživanje ne ponovi.
Najteže je bilo ponovo vratiti kćerki osjećaj sigurnosti. Jedna drugarica joj je prva prišla i rekla da joj vjeruje. Poslije su se pridružila i druga djeca. Uz pomoć školskog psihologa počela je opet ulaziti u učionicu bez straha. Učiteljica se izvinila pred roditeljima, ali moja kćerka još ne želi da joj prilazi. Ne tjeram je. Oprost ne može biti domaći zadatak. Da ste na mom mjestu, biste li tražili da učiteljica više ne predaje vašem djetetu?
