U kredencu je nedostajala stara plava šolja s napuklom drškom. Baka je iz nje pila samo kada bi joj dolazila sestra koju nikada nisam upoznala. U kući nije bilo tragova provale. Prozori su bili zatvoreni, a vrata zaključana. Onda sam primijetila da je mali tepih kraj šporeta pomjeren. Ispod njega nalazila su se drvena vratašca za koja ranije nisam znala.
Podigla sam ih i pronašla uske stepenice koje su vodile u podrum. Na dnu su bila još jedna vrata, a iza njih prolaz do napuštene susjedne kuće. Dok sam stajala s telefonom u ruci, iza leđa sam čula kašalj. Okrenula sam se i ugledala staricu u vunenom džemperu. Ličila je na baku toliko da sam ispustila telefon. „Nemoj se plašiti“, rekla je. „Ja sam njena sestra Mara.“
Ispričala mi je da su se prije četrdeset godina posvađale oko nasljedstva. Porodica je vjerovala da Mara živi daleko, ali je zapravo bila tu, u susjednoj kući. Baka joj je godinama krišom donosila hranu i lijekove jer je Mara poslije moždanog udara teško hodala. Kada je baka umrla, Mara nije imala snage da dođe na sahranu. Noću je prolazila podzemnim hodnikom, sjedila za kuhinjskim stolom i pila kafu kao nekad sa sestrom. Cedulju je napisala prepisujući riječi iz bakine stare sveske, zbog čega mi se učinilo da prepoznajem rukopis.
Pitala sam je zašto se nije odmah javila. Iz džepa je izvadila bakin posljednji listić: „Ako moja unuka dođe, reci joj istinu. Ne želim da nas mržnja nadživi.“ Mara je zaplakala tek kada je pročitala te riječi naglas. Tog dana sam skuhala dvije kafe i prvi put čula priče o baki kakvu nisam poznavala. Kasnije sam uredila da Mara dobije njegu i da ne ostaje sama. A onu napuklu plavu šolju vratile smo u kredenac. Mislite li da neke porodične tajne treba otkriti makar i poslije nečije smrti?
