U fascikli nisu bili čekovi ni ugovori, nego medicinska dokumentacija i fotografija djevojčice. Gazdi je drhtala ruka dok je pokušavao da objasni. Njegova devetogodišnja kćerka hitno je morala na operaciju, a bolnica je tražila davaoca rijetke krvne grupe. Moj otac je, prema staroj evidenciji dobrovoljnih davalaca, mogao biti odgovarajući kandidat. Čovjek koji ga je ponizio sada je stajao pred njim i molio da mu spasi dijete.
Otac je dugo gledao u dokumente. Sjetila sam se kako je tri dana ranije došao kući gladan, s mokrim cipelama i neisplaćenom platom. Bila sam sigurna da će zatvoriti vrata. Umjesto toga, obukao je kaput i rekao: „Dijete nije krivo za riječi svog oca.“ U bolnici su obavili pretrage i utvrdili da otac može pomoći. Djevojčica je dobila liječenje koje joj je bilo potrebno, a njeno stanje se polako popravljalo.
Nakon toga gazda je ponudio veliku svotu novca. Otac je odbio kovertu. Tražio je samo zaostale plate za sve radnike, prijavu doprinosa i javno izvinjenje. Gazda je pristao, ali nekoliko dana kasnije saznali smo razlog zbog kojeg je tako lako potpisao obećanje: fabrika je bila pred bankrotom, a novac koji je trebalo isplatiti već je prebacio na račun druge firme.
Nismo ga pustili da još jednom prevari ljude. Sačuvali smo dokumenta, otišli advokatu i zajedno s radnicima pokrenuli postupak. Dio novca uspjeli su da naplate, a gazda je konačno morao odgovarati za ono što je radio. Djevojčicu smo povremeno viđali u gradu. Jednog dana prišla je mom ocu, pružila mu crtež i rekla: „Hvala vam što ste pomogli iako tata nije bio dobar prema vama.“ Otac je crtež stavio iznad stola na kojem je držao radničku knjižicu. Da li je moj otac postupio ispravno što je odvojio nevino dijete od očevih postupaka?
