Geometar je pročitao dio zapisnika iz vremena kada je naše selo dobilo prve precizne katastarske planove. Ispostavilo se da je komšijina ograda zaista godinama pomjerana, ali ne samo prema našem dvorištu. Stari plan pokazivao je i da je dio naše šupe podignut na zemljištu koje je u evidenciji pripadalo opštini. Odjednom smo svi prestali da se prepiremo. Problem je bio mnogo veći od nekoliko centimetara.
Komšija je tvrdio da je ogradu pomjerao jer mu je otac tako pokazao granicu. Geometar je izvadio dodatne skice i fotografije sa terena. Na njima se vidjelo da je jedan ugao parcele pogrešno označen tokom starog premjera. Preko dvadeset godina svi su koristili zemlju prema ogradi, a ne prema upisu. To nije opravdavalo sječu našeg drveta, ali je objašnjavalo otkud toliko neslaganja.
Najviše me pogodilo kad je geometar pokazao staru fotografiju našeg djeda i komšijinog oca. Stajali su pored šljive, nasmijani, dok su zajedno sadili mlado drvo. Na poleđini je neko napisao: „Da nas ova šljiva podsjeća da smo komšije, a ne neprijatelji.“ U jednom trenutku komšija je sjeo na panj i prekrio lice rukama. Priznao je da je stablo srušio iz bijesa, iako mu nije smetalo.
Angažovali smo ovlaštenog geometra, predali zahtjev da se usklade podaci i dogovorili da niko ne pomjera ogradu dok se postupak ne završi. Komšija je platio novo drvo i dio troškova sanacije. Nismo zaboravili ono što je uradio, ali više ne vičemo jedni na druge preko ograde. Prošlog proljeća zajedno smo posadili novu šljivu. Još je tanka i mala, ali raste baš na mjestu na kojem su se naši stari nekada rukovali. Mislite li da je vrijedilo oprostiti mu nakon svega?
