On. Onaj iz logora. Zapovjednik.
Noge su mi se odsjekle. Poslije toliko godina prepoznao sam ga istog trenutka. Bio je stariji, kosa mu je potpuno osijedjela, ali oči su ostale iste. Gledali smo se nekoliko sekundi koje su mi djelovale kao vječnost.
Tada je iz sale izašla moja snaha i nasmijana potrčala prema njemu.
„Tata, stigao si!“
U tom trenutku sve mi je postalo jasno. Čovjek kojeg sam pokušavao zaboraviti gotovo 30 godina bio je otac djevojke koju je moj sin upravo oženio.
Prišao mi je polako. Vidio sam da je i on mene prepoznao. Spustio je pogled i tiho rekao: „Znam da nemam pravo da tražim oproštaj. Ali nijedan dan nisam zaboravio ono što se tada događalo.“
Nisam znao šta da odgovorim. U meni su se sudarile godine bola i sreća mog sina koji o prošlosti nije znao ništa.
Pogledao sam kroz vrata sale. Moj sin i njegova supruga plesali su zagrljeni i nasmijani.
Tada sam donio odluku. Nisam mogao promijeniti prošlost, ali nisam želio dozvoliti da ona uništi budućnost naše djece.
Pružio sam mu ruku i rekao: „O ovome ćemo razgovarati. Ali ne večeras. Večeras je njihova noć.“
