…imam ono što su oni tražili — izuzetno osjetljivo čulo ukusa i mirisa.
Na razgovoru su mi stavili nekoliko komadića čokolade bez oznaka i tražili da opišem razliku. Jedna je bila slađa, druga gorča, treća je imala jedva primjetan ukus lješnjaka. Sve sam pogodio.
Mislio sam da je to slučajnost, ali su me pozvali na još dva testiranja. Poslije posljednjeg testa čovjek iz komisije pružio mi je ruku i rekao:
„Čestitam. Posao je vaš.“
Nisam mogao vjerovati. Nakon godina fizičkog rada i mjeseci bez posla, sada sam bio zaposlen da svakog dana probam čokoladu i ocjenjujem njen ukus, miris i teksturu.
Prva plata bila je veća nego što sam ikada ranije legalno zaradio.
Kada sam otišao kod rođaka koji mi je godinama pomagao i pružio mu kovertu s novcem, samo me je pogledao.
„Šta je ovo?“
„Sve ono što si mi davao kada nisam imao ništa.“
Nije htio uzeti, ali sam insistirao.
Danas i dalje radim isti posao. Kad me neko pita čime se bavim, obično misli da se šalim kada kažem:
„Plaćaju me da jedem čokoladu.“
A ja se samo nasmijem, jer ponekad posao iz šale zaista može postati posao iz snova.
