Nastavak priče: Tri paketa
Susjed Meho stajao je na pragu stare kuće, držeći u grubim, ispucalim rukama tri pršnjava paketa vezana konopcem. Na svakome je, brižljivo ispisano starim, drhtavim rukopisom, stajalo ime: Samir, Adnan, Haris.
Samir, najstariji, prvi je prišao i uzeo paket. Prsti su mu drhtali dok je skidao čvor. Kada je razotkrio papir, unutra nije bilo pisma, ni oporuke, ni novca. Bilo je tu dvanaest malih, staklenih bočica, svaka napunjena zemljom drukčije boje — iz avlije, iz voćnjaka i s obližnjeg potoka — i tri mala drvena bloka na kojima je pisalo: „Za sina koji je zaboravio miris rodnog kraja.“
Adnan je otvorio svoj paket. U njemu su bile stare, ručno izrađene drvene igračke — isti oni konjići i frulice koje im je otac izrađivao dok su bili dječaci, prije nego što su otišli u svijet asfalta i autobahnskih čvorova. Uz igračke je stajao izvezeni ubrus s porukom: „Da se sjetiš odakle su ti korijeni.“
Haris, najmlađi, otvorio je svoj posljednji. Na dnu kutije ležao je stari, izlizani džepni sat koji je stao točno u podne, i tri fotografije. Na svastičnoj poleđini jedne pisalo je: „Čekao sam vas svakog Bajrama. Stol je bio postavljen.“
Tišina koja se spustila na staru avliju bila je teža od bilo koje riječi. Trojica uspješnih ljudi, s dobrim poslovima u Njemačkoj, skupim automobilima i životima posloženim po njemačkim standardima, shvatili su u tom trenutku nešto porazno: njihov otac nije bio usamljen zato što je htio biti sam, nego zato što su oni zaboravili da se život ne mjeri samo u eurima, radnim satima i pređenim kilometrima, već u trenucima koje su oduzeli onima koji su ih s ljubavlju čekali.
Samir je spustio glavu na ruke i zaplakao prvi put nakon deset godina. U daljini, iza brda, sunce je polako zalazilo nad bosanskim selom, a vjetar je blago zanjihao grane šljiva koje su starca poznavale po imenu.
