…vuče za majicu i urla da ustane. Stao sam između njih i rekao mu da se odmakne. Dečko se još skupljao na podu, kao da očekuje novi udarac. Kad je njegov otac ponovo krenuo prema njemu, pozvao sam policiju. Tada je prvi put zaćutao.
Dok smo čekali, mali je ponavljao da nije ništa strašno i da ne treba praviti problem. Ta rečenica me je više uplašila od razbijene čaše pored stola. Sjeo sam dovoljno blizu da me vidi i rekao mu da ne mora ništa da objašnjava dok ne bude spreman. Ruke su mu drhtale.
Njegova majka stigla je pravo s posla. Kad ga je zagrlila, zaplakao je kao dijete. Kasnije je ispričao da mu je otac posljednjih mjeseci tražio novac. Najprije male pozajmice, zatim gotovo cijelu stipendiju. Govorio mu je da će tek tada dokazati da mu je stalo do porodice.
Tog dana je odbio. Morao je da plati prijavu ispita i knjige. Otac mu je oteo novčanik, a kad je pokušao da ga uzme nazad, udario ga je. „Mislio sam da će me zavoljeti ako mu pomognem“, rekao je gledajući u tepih. Nisam imao spremnu rečenicu koja bi mogla da ublaži to priznanje.
Otišli smo na pregled, dali izjave i ostali uz njega tokom svega što je uslijedilo. Narednih nedjelja trzao se na zvono. Jednom sam podigao ruku da dohvatim šolju iz ormarića i vidio kako je nesvjesno zaklonio lice. Spustio sam ruku i nastavio razgovor tišim glasom. Nisam želio da se još i zbog toga stidi.
Najviše me je pogodilo kad je ponudio da se iseli. Bojao se da će zbog njega naš brak propasti. Rekao sam mu da u ovoj kući ne mora da zaslužuje mjesto ocjenama, osmijehom niti time što nikome ne pravi problem. Nije odgovorio, samo je prvi put ostavio vrata svoje sobe otvorena.
Mjesecima kasnije čekao sam ga ispred fakulteta. Izašao je s kolegama i pokazao prema meni: „Eno mog tate.“ Kad je sjeo u auto, pravio sam se da tražim nešto u pretincu jer nisam mogao odmah da ga pogledam. On je pitao jesam li čuo. Klimnuo sam. „Dobro“, rekao je i vezao pojas. Vozili smo nekoliko minuta bez riječi. Onda me je pitao možemo li kući ponijeti pitu za mamu.
