Prvu veliku ljubav upoznala sam sa sedamnaest godina. Zvao se Saša i živio dvije ulice dalje. Bili smo zajedno nešto manje od godinu dana, što u tim godinama djeluje kao čitav život. Jednog juna planirali smo gdje ćemo provesti ljeto. Sedam dana kasnije kuća njegove porodice bila je prazna. Komšije su rekle da su se preselili kod rodbine. Niko mi nije znao objasniti zašto.
Slala sam pisma na adresu njegove tetke koju sam imala. Nikada nisam dobila odgovor. Poslije nekoliko mjeseci prestala sam. Bila sam povrijeđena i ljuta, ali život je nastavio dalje. Udala sam se, dobila djecu, razvela se mnogo godina kasnije. Saša je ostao samo nedovršena priča iz mladosti. U mojoj verziji on je bio dječak koji je obećavao mnogo, a onda otišao bez hrabrosti da se oprosti.
Trideset dvije godine kasnije na vrata mi je pokucala mlada žena. Predstavila se kao Marina i rekla da je Sašina kćerka. U rukama je držala malu drvenu kutiju. Prvo sam pomislila da je Saša umro. Marina je brzo rekla da je živ. Imao je zdravstvenih problema i nedavno je počeo sređivati stare stvari. Tada joj je ispričao za mene. Zamolio ju je da mi donese kutiju jer se bojao da će, ako dođe lično, izgledati kao da očekuje nešto zauzvrat.
U kutiji su bila sva moja pisma. Nijedno nije bilo otvoreno. Ispod njih nalazio se stari dokument iz centra za socijalni rad. Sašin otac je tada imao problem sa nasiljem i alkoholom. Jedne večeri napao je člana porodice, nakon čega su se majka i djeca sklonili kod rodbine u drugi grad. Saša je imao sedamnaest i nije imao pravo da odlučuje gdje će živjeti. Majka mu je zabranila da mi se javi jer se bojala da će preko mene otac saznati gdje su.
Kasnije, kada se situacija smirila, Saša je pokušao da pronađe moja pisma. Njegova majka ih je čuvala neotvorena i dala mu ih tek godinama poslije. Tada sam ja već bila udata. Saša je pročitao samo moje ime na kovertama i odlučio da ih ne otvara. „Rekao je da nije htio da ulazi u tvoj život kada si već napravila svoj“, objasnila je Marina. Kutiju je čuvao sve do sada.
Nisam znala šta da osjećam. Nisam više bila zaljubljena djevojka koja je čekala odgovor, ali je dio mene ipak žalio zbog jednostavne činjenice da smo oboje trideset dvije godine vjerovali u različite priče. Marina mi je ostavila broj. Trebalo mi je nekoliko dana da pozovem. Saša se javio tihim glasom. Prvih nekoliko minuta pričali smo o djeci, poslu i zdravlju, kao dvoje stranaca koji se nekada dobro poznaju.
Na kraju sam ga pitala samo jedno: „Zašto mi nikada nisi poslao makar jednu rečenicu kasnije?“ Rekao je: „Jer sam svaki put mislio da sam zakasnio.“ Nisam ga osuđivala. Nisam tražila novi početak. Oboje smo imali živote iza sebe. Ali kada smo završili razgovor, prvi put sam osjetila da ta stara priča ima kraj. Drvenu kutiju čuvam, ali pisma nisam otvorila. Više mi nije važno šta sam pisala sa sedamnaest. Važno mi je da konačno znam da nisu bila ignorisana – samo su stigla u vrijeme kada niko nije imao slobodu da na njih odgovori.
