…bila prije mene. U prvom trenutku mi se zavrtjelo u glavi. Nisam znao da li da nastavim da čitam ili da vratim svesku tamo gdje sam je našao. Ipak, radoznalost je bila jača. Pored svakog imena stajao je datum, mjesto i nekoliko kratkih rečenica. Što sam više čitao, osjećao sam se gore. Neka imena sam prepoznao: njen bivši kolega, komšija iz stare zgrade, čak i moj prijatelj iz srednje škole.
Kada se vratila s posla, sveska je bila na stolu. Nisam želio da glumim da se ništa nije dogodilo. Pitao sam je koliko dugo planira da krije sve to od mene. Najprije je preblijedjela, a zatim se naljutila što sam čitao njen dnevnik. Rekla je da sam prešao granicu i narušio joj privatnost. Bio sam spreman da odem, ali me je zamolila da pročitam posljednjih deset stranica.
Tada je sve dobilo drugi smisao. Imena nisu bila spisak muškaraca s kojima me je varala. Svesku je počela da vodi nakon terapije, bilježeći ljude koji su je povrijedili, ucjenjivali ili iskorištavali. Pored mog prijatelja stajalo je da joj je prije dvije godine pozajmio novac i poslije tražio nešto zauzvrat. Ona ga je odbila i nikad mi nije rekla jer nije željela da uništi naše prijateljstvo.
Na samom kraju pronašao sam i svoje ime. Ruke su mi zadrhtale, ali ispod njega nije pisalo ništa ružno. Stajalo je: „Prvi čovjek uz kojeg sam prestala da se plašim.“ Tada sam shvatio da najveća izdaja te večeri nije bila njena, nego moja. Izvinio sam se što sam otvorio nešto što mi nije pripadalo. Ona mi nije odmah oprostila. Preseljenje smo završili u tišini, a zatim zajedno otišli na razgovor kod njenog terapeuta. Ostali smo zajedno, ali od tada znam da povjerenje nije pravo da saznaš baš sve, već sigurnost da ne moraš tajno da tražiš odgovor.
Da
