Najgore od svega bilo je to što on nije znao ništa o mojim osjećanjima. Bio je novi trener mog sina, deset godina mlađi od mene, pristojan i pažljiv prema svakome. Jedan njegov osmijeh pretvarala sam u znak, običnu poruku o treningu čitala deset puta, a vlastitu maštu proglašavala sudbinom.
Nisam bila zaljubljena u njega kao osobu — bila sam zaljubljena u verziju sebe koju sam osjećala dok je bio blizu.nnMuž je prvi primijetio da se mijenjam. Nije vikao niti me optuživao. Jedne večeri je samo spustio telefon ispred mene. Na ekranu su bile poruke koje sam slala najboljoj prijateljici, pune planova da ostavim porodicu. Rekao je: „Ako stvarno želiš otići, neću te zadržavati. Ali prvo pogledaj djecu i reci im da nisu kriva.“nnTe riječi su me otrijeznile.
Ipak, narednog dana sam otišla treneru, ubijeđena da moram saznati postoji li između nas nešto stvarno. Saslušao me je u tišini, a zatim rekao da je primijetio moju naklonost, ali da nikada nije želio da je podstiče.
Potom mi je pokazao fotografiju žene s kojom je bio zaručen. Bila je to moja najbolja prijateljica — ista ona kojoj sam mjesecima povjeravala svaku tajnu.nnNije mi rekla jer se plašila da ću doživjeti slom, a njemu je govorila samo da prolazim kroz težak period. Odjednom sam shvatila koliko sam ljudi povrijedila zbog priče koja je postojala gotovo isključivo u mojoj glavi.nnVratila sam se kući i prvi put bez opravdanja priznala sve mužu. Nije uslijedio filmski oproštaj. Mjesecima smo išli na bračno savjetovanje, a povjerenje se vraćalo sporo. Danas znam da osjećanje može biti snažno, a ipak ne mora biti istina. Nisam spasila brak tako što sam ugušila ljubav života; spasila sam porodicu tako što sam prestala hraniti fantaziju koja je skoro postala stvarna šteta.
