Nakon vjenčanja počele su sitnice koje sam u početku pravdala umorom. Kasnio bi kući, gasio ekran telefona čim uđem u sobu i postajao hladan kad god bih spomenula budućnost. Govorila sam sebi da brak prolazi kroz krize i da ćemo se ponovo pronaći. Ipak, riječi njegove bivše vjerenice vraćale su mi se svake noći.nnJednog jutra na vratima se pojavila mlada žena.
Predstavila se kao kolegica s posla i pitala je li on kod kuće. Kada sam rekla da nije, oči su joj se napunile suzama. Iz torbe je izvadila fotografije njihovih poruka i hotelskih računa. Već osam mjeseci joj je obećavao da će se razvesti od mene, govoreći joj iste rečenice koje je nekada govorio meni: da je ona ljubav njegovog života i da ništa drugo nije važno.Nisam pravila scenu. Pozvala sam je unutra, skuhala kafu i saslušala cijelu priču.
Bila je uvjerena da sam ja hladna žena koja ga ne razumije, baš kao što sam nekada vjerovala njegovim pričama o bivšoj vjerenici. U tom trenutku nisam više vidjela suparnicu, nego vlastiti odraz iz prošlosti.nnKada se muž vratio, zatekao nas je za istim stolom. Pokušao je lagati, ali smo zajedno čitale više od dvadeset njegovih kontradiktornih poruka. Spakovao je stvari i otišao, uvjeren da ćemo se nas dvije međusobno optuživati.
Umjesto toga, obje smo prekinule svaki kontakt s njim.nnNekoliko sedmica kasnije pronašla sam njegovu bivšu vjerenicu i izvinila joj se. Očekivala sam bijes, ali je samo rekla: „Nisam te klela. Upozoravala sam te, samo tada nisi htjela čuti.“ Taj odgovor me zabolio više od svake uvrede. Danas ne vjerujem u kletvu. Vjerujem u obrazac čovjeka koji osvaja novu ženu tako što prethodnu pretvara u negativca — sve dok i nova ne zauzme njeno mjesto.
