Učiteljica je nekoliko trenutaka ćutala, a zatim me pitala ko je mom sinu rekao da je siromašno dijete. Rekla sam da su ga vjerovatno zadirkivali ostali učenici. Ona je otvorila ladicu i izvadila papire na kojima su djeca zapisivala šta će donijeti. Pored imena mog sina stajalo je: „Pita moje mame — jer je najbolja na svijetu.“ Nigdje nije pisalo da je siromašan.
Pozvala je školsku pedagogicu i mog sina. Dugo je gledao u pod prije nego što je priznao da mu to nisu rekla djeca, nego njegov otac, moj bivši muž. Kada ga je sin zamolio za novac za sastojke, odgovorio mu je da prestane glumiti pred bogatašima i da svi ionako znaju čije je on siromašno dijete.
Moj sin je tu rečenicu nosio kući kao presudu.nnUčiteljica je objasnila da zadatak uopšte nije bio takmičenje. Željela je da svako dijete donese nešto što u njegovoj porodici ima posebno značenje, čak i običnu krišku hljeba s uspomenom. Tada sam se postidjela jer sam, iz straha da zaštitim sina, došla spremna za sukob sa ženom koja mu nije učinila ništa loše.nnSljedećeg dana odnijeli smo pitu koju sam pravila cijelu noć. Sin je pred razredom ispričao da smo je prvi put zajedno mijesili dok smo živjeli u jednoj hladnoj sobi i čekali da pronađem posao.
Djeca nisu gledala cijenu niti ukras. Tražila su još po jedno parče.Na kraju časa učiteljica je otvorila kutiju sa jelima. Neka su bila iz skupih restorana, ali jedno dijete je donijelo samo jabuku, jer je to posljednje što mu je baka spakovala prije smrti. Tada su svi shvatili šta znači „najbolji specijalitet“. Nije pobijedilo najskuplje jelo, nego priča uz njega. Moj sin se kući vratio nasmijan i rekao: „Mama, nismo siromašni u onome što je važno.“ Tu rečenicu sam zapisala i zalijepila na frižider.
