Moj pokojni djed je više od 30 GODINA svakog prvog u mjesecu odlazio u poštu i slao jednu malu kovertu na istu adresu u Hrvatskoj.
Nikada nije stavljao ime primaoca.
Samo adresu.
Kada bih ga pitao kome piše, odgovarao bi:
„Čovjeku kojem sam davno dao riječ.“
Djed je umro prije osam mjeseci.
Prošle sedmice poštar je donio pismo naslovljeno na mene.
Pošiljalac mi nije bio poznat.
Unutra je bila kratka poruka:
„Tvoj djed više ne šalje pisma. Pretpostavljam da je umro. Ako želiš saznati zašto mi je pisao 30 godina, dođi sam.“
Ispod je bila adresa.
Nisam rekao roditeljima ništa.
Sutradan sam krenuo.
Vrata stare kuće otvorio mi je čovjek od skoro sedamdeset godina.
„Ti si Petrov unuk?“
Klimnuo sam.
Čovjek je izvadio veliku kutiju.
U njoj je bilo više od 300 DJEDOVIH PISAMA.
Ali nijedno nije bilo otvoreno.
„Zašto ih niste čitali?“
Odgovorio je:
„Zato što nisu bila namijenjena meni.“
Zaledio sam se.
Odveo me do stare komode i izvadio fotografiju dvojice dječaka.
Jedan je bio moj otac kao dijete.
Drugog nisam poznavao.
Na poleđini je djed napisao:
„MOJA DVA SINA – 1975.“
„Moj otac nema brata.“
Čovjek me samo pogledao.
„Tako su mu rekli.“
Otvorio je ladicu i izvadio rodni list drugog dječaka.
Ime: ALEKSANDAR.
Otac: moj djed.
Majka: žena koju nikada nisam čuo da iko iz porodice spominje.
„Gdje je Aleksandar?“
Čovjek je pokazao prema kutiji sa pismima.
„Njemu su bila namijenjena.“
„Pa gdje je?“
Dugo je ćutao.
„Živi manje od deset kilometara od tvoje kuće.“
Nisam mogao vjerovati.
Dao mi je adresu.
Kada sam stigao, vrata je otvorio čovjek kojeg sam poznavao cijelog života.
Bio je naš porodični prijatelj.
Dolazio je na slave, rođendane i čak na djedovu sahranu.
„Aleksandre?“
Čovjek je problijedio.
„Ko ti je rekao?“
Pokazao sam mu fotografiju.
Sjeo je bez riječi.
„Znači, vi ste brat mog oca?“
Odgovorio je:
„To nije ono čega se tvoj djed najviše plašio da ćete saznati.“
Iz ormara je izvadio posljednju kovertu.
Na njoj je djed napisao:
„OVO OTVORITI SAMO AKO MOJA DVA SINA IKADA SAZNAJU JEDAN ZA DRUGOG.“
Otvorio sam je.
Unutra je bio dokument sa dva imena.
Aleksandrovo.
I ime mog oca.
Ali pored njih je stajala napomena zbog koje mi se zavrtjelo u glavi:
„NISU BIOLOŠKA BRAĆA.“
Odmah sam nazvao oca.
Kada sam mu rekao šta sam pronašao, samo je prošaputao:
„Nemoj ništa dalje čitati dok ja ne dođem.“
Ali već je bilo kasno.
Na sljedećoj stranici nalazilo se ime pravog oca jednog od njih.
I to ime sam poznavao cijelog života.
