…otac moje djevojke. Prepoznao sam ga sa fotografije koja je stajala u njenom stanu, samo je na slici bio obrijan, nasmijan i u odijelu. Pokušao sam joj reći, ali ona je već potrčala prema njemu. Prosjak se zaustavio pred jednim grobom, spustio bocu vina i crnu ružu, a zatim kleknuo.
Na spomeniku je bilo ime djevojčine majke. Tog dana bila je godišnjica njene smrti. Vino nije kupio da se napije; bilo je isto ono koje su pili na prvom sastanku, a crnu ružu donosio joj je svake godine jer se šalila da su crvene previše obične. Nakon njene smrti izgubio je posao, stan i kontakt sa kćerkom. Djevojka je vjerovala da ih je napustio zbog alkohola, jer joj je rodbina tako objasnila njegov nestanak.
Prišla mu je, ali on se postidio i pokušao otići. Tada sam primijetio da iz džepa vadi zgužvanu kovertu. U njoj su bile desetine pisama koja joj je slao, sva vraćena neotvorena. Adresa je bila ispravna. Plot twist je bio u rukopisu na kovertama: poruke je vraćala njena tetka, žena koja je poslije majčine smrti preuzela starateljstvo i godinama tvrdila da otac nikada nije pitao za nju.
Djevojka ga je zagrlila nasred groblja. Nije to bio filmski kraj u kojem je sve odmah oprošteno. Odveli smo ga u prihvatilište, pronašli socijalnog radnika i kasnije mali posao u skladištu. Borba s alkoholom bila je stvarna, ali nije bio čovjek kakvim su ga prikazali.
Najviše me proganjalo to što smo ga svi na trgu gledali, a niko nije zaustavio ljude koji su ga ponižavali. Od tada, kad vidim čovjeka na ulici, ne izmišljam mu priču na osnovu odjeće ili boce u ruci. Ponekad ono što izgleda kao dokaz nečijeg pada zapravo je posljednji komadić ljubavi koji mu je ostao.
