Pozvala me je doktorica i zamolila da hitno dođem u ordinaciju. Ruke su mi se tresle jer sam pomislila da nešto nije u redu s Josipom. Umjesto nalaza za njega, stavila je pred mene moj krvni test. Bila sam trudna već osam sedmica.
Nisam mogla govoriti. Godinama su mi ponavljali da su šanse gotovo nikakve, a sada, samo nekoliko dana nakon što smo doveli sina kući, stigla je vijest koju sam nekada očajnički čekala. Suprug me je zagrlio, ali poslije prvog naleta sreće oboje smo osjetili strah. Hoće li ljudi misliti da nam Josip više nije potreban? Hoćemo li uspjeti pružiti jednaku ljubav obojici?
Najgora reakcija došla je od njegove majke. Rekla je da sada možemo „vratiti usvojeno dijete dok nije kasno“. Suprug ju je istog trenutka zamolio da napusti kuću. Mirno joj je objasnio da Josip nije privremeno rješenje za našu neplodnost, već naš sin. Ako to ne može prihvatiti, neće biti dio života nijednog našeg djeteta.
Trudnoća je bila rizična. U petom mjesecu završila sam u bolnici, a suprug je svakog dana dovodio Josipa do prozora. Na kraju se rodila djevojčica, sitna, ali zdrava. Dali smo joj ime Nada. Kada smo je donijeli kući, Josip joj je stavio svoj plišani medvjedić pored glave i rekao: „Seka se ne vraća nikome.“ Nisam mogla zaustaviti suze.
Pravi šok zato nije bila samo trudnoća. Bio je to trenutak kada sam shvatila koliko ljudi pogrešno gledaju usvajanje – kao zamjenu, a ne kao porodicu. Danas imamo dvoje djece koja su do nas stigla različitim putevima. Ni jedno nije čudo veće od drugog, niti je ijedno manje naše.
