Drvena kapija se oglasila dugim, muklim škripom kada ju je Lejla gurnula. Zvuk je prerezao tišinu sela i na trenutak joj vratio onaj poznati osjećaj dječijeg straha da će je nana ukoriti što se kasno vraća s potoka. No, avlija je ostala nijema. Samo je suho lišće šuštalo pod njenim čizmama dok je koračala kamenom stazom, vukući teški kofer čiji su točkići zapinjali o izrasli korov.
Ključ je pružio blagi otpor, ali je nakon malo oklijevanja popustio uz oštar škljocaj.
U kući ju je dočekao zrak teži od vanjskog — mirisalo je na stari lipov čaj, vosak, vlagu i hladnu zemljanu peć koja dugo nije naložena. Sve je stajalo netaknuto, kao da je nana Safija samo na trenutak izašla do komšinice: heklani miljei na stolu, crno-bijele fotografije predaka uokvirene tamnim drvetom i bakrena džezva na šporetu.
Lejla nije odlagala kaput. Vođena nekim tihim nemirom koji joj je stezao grlo, prošla je kroz uski hodnik pravo u naninu sobu.
Plavi ormar stajao je u uglu, između prozora s heklanim zavjesama i kreveta prekrivenog vunenim pokrivačem. Boja na njemu bila je mjestimično oguljena, otkrivajući slojeve drveta koje su nagrizle godine. Lejla je zadržala dah i povukla mesinganu ručkicu.
Unutra je mirisalo na suhu lavandu. Među složenim, štirkanim posteljinama, na samoj sredini gornje police, ležala je drvena kutija ukrašena sedefom — ona ista koju joj nana nikada nije dala da dira dok je bila dijete, govoreći: „Za to ima vakta.“
Pored kutije stajao je njen stari, izblijedjeli crveni ruksak. Bio je pažljivo zakrpljen na mjestu gdje se rasparao onog dana kada su bježali, a u njemu se nalazila sveska u tvrdom povezu.
Lejla je sjela na rub kreveta i otvorila prvu stranicu. Bio je to nanin dnevnik, pisan nepravilnim, krupnim slovima, započet onog ljeta 1992. godine kada je autobus odvezao žene i djecu prema granici.
„Sine moj Lejla,“ pisalo je na prvoj stranici, „nisam ti mogla reći preko telefona, jer bi me glas izdao, a i sramota me bilo tuđeg svijeta. Kad si otišla, ponijela si moj život sa sobom. Svaki dan sam sjedila kraj trešnje i brojala dane. Ljudi su govorili: ‘Ostavi to, Safija, neće se oni vratiti, tamo im je bolje.’ Ali ja sam znala da čovjek ne može imati dva korijena. Jedan ti je ovdje, ma koliko daleko otišla.“
U kutiji od sedefa nisu bili dukati niti zlato. Tamo su bila sva Lejlina pisma iz Njemačke, svaka njena školska fotografija koju je mati slala, i mala staklena teglica puna zemlje iz dvorišta sa natpisom: „Za Lejlu, da je podsjeti odakle je potekla ako zaboravi miris doma.“
Suze koje je godinama gutala u stranim gradovima, dokazujući se u svijetu koji nikada nije u potpunosti osjećala svojim, konačno su potekle bez srama. Spustila je dlanove na prašnjavi pokrivač i prvi put nakon dvadeset pet godina osjetila da više ne mora nigdje žuriti.
Ustala je, prišla peći, pronašla u sanduku nekoliko suhih cjepanica i zapalila vatru. Dim je polako počeo izlaziti kroz dimnjak, dajući znak selu da u staroj kući ponovo neko diše.
