Otac mi je umro prije šest mjeseci. Imao je 74 godine i iza sebe je ostavio kuću na selu, nešto zemlje i malu ušteđevinu.
Brat i ja smo mislili da će sve biti podijeljeno napola. Barem sam ja tako mislila.
Nekoliko dana prije ostavinske rasprave brat je došao kod mene. Sjeo je za sto, izvadio neke papire i rekao:
„Najbolje bi bilo da se ti odrekneš svog dijela kuće. Ja sam ostao uz oca, a ti već imaš gdje da živiš.“
Zaboljele su me njegove riječi, ali nisam željela svađu. Godinama sam živjela 200 kilometara daleko, ali sam ocu slala novac i dolazila kad god sam mogla.
Rekla sam bratu da ću razmisliti.
Sutradan sam otišla u očevu kuću da uzmem nekoliko njegovih fotografija. Dok sam otvarala staru komodu u spavaćoj sobi, iza ladice sam pronašla malu kovertu.
Na njoj je mojim imenom bilo napisano:
„Za moju kćerku. Otvori kada mene više ne bude.“
Ruke su mi se tresle.
Unutra nije bio novac.
Bio je jedan dokument i kratko očevo pismo.
Pročitala sam prve tri rečenice i odmah pozvala brata.
„Dođi u očevu kuću. Moramo razgovarati.“
Kada je stigao i ugledao papir koji držim u ruci, potpuno je problijedio.
Tada sam shvatila nešto još gore.
Moj brat je znao da taj dokument postoji.
Samo nije znao gdje ga je otac sakrio…
