Rekla je da novac nije pozajmljivala zbog sebe.
„Znam da će ti zvučati nevjerovatno, ali nisam imala izbora“, rekla je tiho.
Pitao sam je kome je onda davala toliki novac. Spustila je pogled i dugo ćutala, a zatim iz ormara izvadila malu kutiju punu papira.
Bili su to ugovori, potvrde o uplatama i nekoliko starih fotografija. Na skoro svakom dokumentu pojavljivalo se isto ime — ime koje sam dobro poznavao.
Bio je to moj rođeni brat.
„On je prije godinu dana upao u ozbiljne dugove“, rekla je. „Molio me da ti ništa ne govorim. Pozajmljivala sam novac da bih mu pomogla, a dio sam davala dalje uz kamatu samo da bih mogla vraćati njegove dugove.“
Nisam mogao vjerovati šta slušam.
Odmah sam pozvao brata. Kada je došao i ugledao papire na stolu, problijedio je.
Ali onda je rekao nešto zbog čega smo se supruga i ja samo pogledali:
„Nije to cijela istina. Taj čovjek koji ti je danas došao na vrata nije došao samo zbog novca…“
