Poslije 25 godina, jednog jutra pred tatinom kućom zaustavio se automobil stranih tablica. Iz njega je izašao stariji čovjek i dugo gledao prema kući.
Tata ga u prvi mah nije prepoznao.
„Jesi li ti mene zaboravio?“ upitao je čovjek.
Tek kada je izgovorio svoje ime, tata je shvatio da pred njim stoji nekadašnji komšija kojem je prije rata prodao robu.
Pozvao ga je unutra. Sjedili su dugo, pričali o svemu što su preživjeli i gdje ih je život odveo.
A onda je čovjek spustio staru kožnu torbu na sto.
„Došao sam da vratim ono što ti dugujem.“
Tata se nasmijao.
„Ma kakvih 300 maraka poslije toliko godina? Zaboravi to.“
Čovjek je odmahnuo glavom.
„Nisam ja zaboravio. Sve ove godine nosim taj dug na duši.“
Otvorio je torbu, ali unutra nije bilo 300 maraka.
Bila je puna novca.
Tata ga je zbunjeno pogledao:
„Čovječe, šta je ovo?“
A komšija mu je odgovorio:
„Da ti tada nisi pomogao meni i mojoj porodici, danas ne bih imao ništa. Zato ovo nije samo vraćanje duga…“
A onda je izvadio još jednu kovertu i rekao nešto zbog čega je tata zaplakao…
