Kad iz zgrade izlazi — moja žena.
U prvi mah sam pomislio da slučajno prolazi. Ali krenula je pravo prema mom automobilu, gledajući lijevo-desno kao da nekoga traži.
Prišla je brisaču, uzela moju poruku i počela da se smije.
Meni ništa nije bilo jasno.
Izašao sam iz haustora i rekao:
„Izgleda da sam ja prvi koji te zove na kafu.“
Kada me ugledala, ukočila se.
„Ti?! Pa ovo je tvoj auto?“
„Jeste. Ali mene više zanima otkud ti ovdje i zašto si mi ostavila onu poruku.“
Počela je da se smije toliko da su joj krenule suze.
„Auto koji si zagradio je od moje koleginice. Zamolila me da siđem i provjerim može li izaći. Kad sam vidjela broj telefona, rukopis mi je djelovao poznato, pa sam odlučila da se našalim.“
Već sam odahnuo, kada se iza nje pojavila žena sa ključevima automobila.
Pogledala me, zatim moju ženu i rekla:
„Čekaj… vas dvoje se poznajete?“
„To mi je muž“, odgovorila je moja žena.
Žena je problijedjela.
A onda je tiho izgovorila:
„Onda mislim da bi trebalo da mu kažeš zašto si zapravo danas došla kod mene…“
Tada je osmijeh nestao sa lica moje žene.
