…unutra je bio novac i kratka poruka.
„Za tvoju školu.“
Pogledala sam oca potpuno zbunjena.
„Tata, odakle ti ovo?“
Spustio je pogled i rekao da je godinama odvajao pomalo od svake plate. Nekad pet, nekad deset, nekad dvadeset eura.
„Znam da želiš biti arhitektica. Neću dozvoliti da zbog mene odustaneš od svog sna.“
Počela sam plakati.
„Ali nama taj novac treba za račune.“
„Računi će se nekako platiti. Tvoje godine se neće vratiti.“
U koverti nije bilo dovoljno za cijeli fakultet, ali bilo je dovoljno da napravim prvi korak.
Nastavila sam raditi kao konobarica, upisala fakultet i učila noću.
Otac je i dalje svako jutro oblačio svoju radnu uniformu i odlazio čistiti ulice.
Više ga se nisam stidjela.
Naprotiv.
Kada su me kolege na fakultetu pitale čime mi se otac bavi, prvi put sam bez spuštanja glave rekla:
„Moj otac je smetlar. I najvrijedniji čovjek kojeg poznajem.“
Godine su prolazile.
Diplomirala sam.
Na dodjeli diploma tražila sam ga pogledom među ljudima. Stajao je pozadi u svom jedinom odijelu i plakao.
Prišla sam mu i stavila diplomu u ruke.
„Ovo je tvoje koliko i moje.“
Zagrlio me tako jako da nisam mogla zaustaviti suze.
Danas radim kao arhitektica.
A na mom radnom stolu stoji fotografija oca u radnoj uniformi.
Da me svakog dana podsjeti na čovjeka kojeg sam se nekada stidjela, a koji se nije stidio nijednog poštenog posla samo da bi njegova djeca imala bolji život.
Tek kada sam odrasla, shvatila sam da se nisam trebala stidjeti njegovog posla. Trebala sam se ponositi čovjekom koji ga je radio zbog nas.
