Doktori su je odmah odveli u operacionu salu, a mene ostavili u hodniku sa njenom krvlju na košulji. Vrijeme je stalo. Svaki put kada bi se vrata otvorila, ustajao sam očekujući najgoru vijest. Nakon gotovo dva sata prišao mi je hirurg i rekao da je moja žena stabilna, ali da beba mora biti hitno rođena carskim rezom.
Potpisao sam papire ne osjećajući prste. Nekoliko minuta kasnije začuo sam kratak, slab plač. Medicinska sestra je prošla noseći sićušnu djevojčicu prema intenzivnoj njezi. Nisam je mogao ni dodirnuti. Rekli su mi da je prerano rođena i da su naredna 24 sata presudna.
Kada se supruga probudila, prvo je pitala za dijete. Nisam imao snage izgovoriti koliko je stanje ozbiljno, ali je po mom licu sve razumjela. Držali smo se za ruke dok su aparati u susjednoj sobi održavali našu kćerku. Pred jutro je alarm zazvonio i tim ljekara utrčao je unutra. Pomislio sam da je gotovo.
Tada je doktor izašao i rekao da je beba odgovorila na terapiju. Nije bila van opasnosti, ali se borila. Narednih šest sedmica provodili smo pored inkubatora, slaveći svaki gram koji dobije i svaki udah bez pomoći aparata.
Policija je pregledala kućnu kameru. Gazište se odvojilo jer su majstori dasku pričvrstili sa dva kratka eksera. Firma je pokušala sakriti grešku, ali snimak ih je razotkrio. Insistirali smo da pregledaju sve kuće na kojima su radili.
Naša kćerka danas ima pet godina. Na rođendanskoj fotografiji stoji između nas i ljuti se jer joj ne damo da sama trči niz stepenice. Supruga je tada zagrli i kaže: „Pusti je. Cijeli život je dokazivala da zna kako se ustaje.“
