Vjetar je na planini kidao dah, a snijeg im je već do koljena usporavao svaki korak. Selma je nosila Lejlu privijenu uz prsa, omotanu Farukovom dekom, dok je Amar koračao naprijed, lomeći prtinu i baterijskom lampom probijajući gustu bjelinu. Nakon sat i pol hoda, kad su ruke već počele gubiti osjet, a Lejlin plač utihnuo u opasnu pospanost, Selma je kroz crne grane bukava ugledala krov.
Bila je to stara brvnara šumara Eneza, čovjeka koji je prije dvije godine odselio u grad kćeri. Svi su u selu znali da je kuća napuštena, no Selma je zastala, trljajući oči od nevjerice. Iz limenog dimnjaka na krovu dizao se tanak, postojan sivi pramen dima, nošen vjetrom.
„Mama… netko je unutra?“, prošaptao je Amar, dršćući od hladnoće i straha.
Selma nije imala izbora. Lejline su usne već poprimile modru boju. Prišli su teškim drvenim vratima na kojima nije bilo lokota, samo debeli željezni zasun. Selma je udarila šakom tri puta. Odgovora nije bilo, samo tihi zvuk pucketanja vatre iz unutrašnjosti. Pritisnula je kvaku i vrata su popustila uz škripu.
Ušli su u jedinu sobu. Zrak je bio suh i spasonosno topao. U starom zidanom štednjaku gorjele su dvije debele bukove cjepanice, a na stolu od grubo tesanog drveta stajala je upaljena petrolejka, prazna limena šalica i napola razrezan hljeb. No, u sobi nije bilo nikoga.
Na zidu pored peći visio je stari radnički kaput koji nije bio prekriven prašinom, a kraj vrata su stajale blatnjave, ali nezaleđene čizme. Amar je spustio ruksak i položio sestru na ležaj pokraj peći, dok je Selma oprezno obišla malu ostavu i stražnji izlaz. Vrata prema šumi bila su zatvorena s unutarnje strane. Onaj tko je naložio vatru morao je izaći prije svega nekoliko minuta, možda upravo kad su oni prilazili kući.
Dok se Lejla polako grijala pod vunenim pokrivačem, Selma je prišla stolu. Pokraj hljeba, urezano nožem u staru drvenu plohu, stajalo je svježe slovo F — isti onakav prepoznatljiv, nepravilan urez kakav je Faruk godinama ostavljao na njihovim drvima za potpalu. Vani je vjetar divljao novom snagom, ali unutar četiri zida prvi put te noći zavladao je mir. Tko god da ih je uveo u to sklonište, spasio im je život.
