Već danima svojoj supruzi podmećem „dokaze“ da je varam. Sve je počelo kao glupa šala. Jednog dana sam namjerno ostavio trag karmina na košulji, drugi put sam stavio nekoliko dugih ženskih dlaka na kaput, a onda sam zamolio prijatelja da mi šalje poruke sa nepoznatog broja.
Primijetio sam da je supruga postala zabrinuta. Nekoliko puta me je pitala da li postoji neka druga žena, ali ja sam se pravio da ne znam o čemu govori. Govorio sam joj da umišlja i da nema razloga da sumnja u mene.
Juče sam odlučio da napravim posljednju „šalu“. U programu za obradu fotografija napravio sam nekoliko fotografija na kojima izgleda kao da sam veoma blizak s njenom najboljom prijateljicom. Odštampao sam ih i ostavio na mjestu gdje sam znao da će ih pronaći.
Bio sam uvjeren da ću se vratiti kući, priznati joj da je sve bila šala i da ćemo se na kraju zajedno smijati.
Međutim, kada sam danas došao s posla, vrata stana bila su otključana.
Ušao sam i odmah primijetio da nema njenih cipela ni jakne. Pozvao sam je, ali niko nije odgovorio.
Na kuhinjskom stolu stajale su fotografije koje sam napravio, a preko njih je bio ostavljen komad papira.
Na njemu je pisalo:
„Znam da ćeš reći da je ovo bila šala. Prije nego što odeš dalje, pogledaj šta sam pronašla u ladici.“
Otvorio sam ladicu i unutra pronašao fasciklu koju nikada ranije nisam vidio.
U njoj nisu bile moje fotografije.
Bile su stare poruke, računi iz hotela i nekoliko fotografija moje supruge s muškarcem kojeg nisam poznavao.
Ruke su mi počele drhtati.
Odmah sam je nazvao, ali nije se javljala. Nakon nekoliko pokušaja stigla mi je samo jedna poruka:
„Htio si da vidiš kako izgleda kada neko počne da sumnja u osobu kojoj najviše vjeruje. Sada znaš.“
Tek kasnije sam saznao da su i njeni „dokazi“ bili namješteni. Kada se vratila kući, rekla mi je da je željela da mi pokaže koliko boli kada te osoba koju voliš namjerno tjera da sumnjaš.
Tada mi više ništa nije bilo smiješno.
