Čula sam je kako govori: „Ne mogu da je upoznam s njima. Ako vide kako izgleda poslije posla, misliće da smo siromašni.“ Te riječi su me presjekle. Nisam ušla u sobu niti sam joj rekla da sam čula. Sutradan sam samo ostavila ručak na stolu i otišla u novu smjenu, prvi put bez poruke da je volim.
Narednih dana između nas je rasla tišina. Onda me pozvala upravnica fakulteta. Pomislila sam da je kćerka u nevolji, ali žena mi je saopštila da sam predložena za priznanje zaposlenoj koja je pronašla torbu sa velikom količinom novca i vratila je vlasniku. Nisam znala da je torba pripadala profesoru sa kćerkinog fakulteta; pronašla sam je dok sam čistila hodnik i predala obezbjeđenju bez imena.
Na dodjeli su me zamolili da izađem pred studente. U posljednjem redu sjedila je moja kćerka, blijeda i uplakana. Profesor je ispričao da je novac bio namijenjen za operaciju njegovog djeteta i da sam odbila nagradu. Tada je kćerka ustala i pred svima rekla: „Ovo je moja majka. Stidjela sam se njene uniforme, a nisam razumjela da je ona najpoštenija osoba koju poznajem.“
Kasnije mi je priznala pravi razlog svog ponašanja. Njena prijateljica se nije rugala meni; kćerka je sama izmislila izgovor jer se upoređivala sa bogatijim kolegama. Zagrlila sam je, ali joj nisam rekla da je sve zaboravljeno. Rekla sam da oprost ne briše ranu i da povjerenje mora ponovo zaslužiti. Počela je vikendom raditi sa mnom. Prvog dana obukla je istu uniformu i objavila našu fotografiju uz riječi: „Ovo je žena čijeg se rada više nikada neću stidjeti.“
