…podijeli na tri jednaka dijela.
Prvi dio odlučila je ostaviti mladom stomatologu koji je godinama radio kod nje i kojeg je gledala kao vlastitog sina.
Drugi dio namijenila je stipendijama za djecu iz siromašnih porodica koja žele studirati medicinu i stomatologiju.
A stan je odlučila ostaviti ženi koja joj je posljednjih petnaest godina pomagala u kući i bila uz nju poslije teške operacije.
Kada je brat saznao, bijesno ju je nazvao.
„Znači, tuđim ljudima ćeš ostaviti sve, a mojoj djeci ništa?“
Ona mu je mirno odgovorila:
„Tvoja djeca mi nisu tuđa. Volim ih. Ali ti si već dobio sve što su naši roditelji ostavili. Ja sam se svog dijela odrekla zbog tebe. Ovo što sada imam nisam naslijedila — sama sam zaradila.“
Brat joj je spustio slušalicu.
Nekoliko mjeseci nisu razgovarali.
A onda se jednog jutra pojavio pred njenim vratima. Nije došao zbog testamenta.
U rukama je držao staru fotografiju njih dvoje iz djetinjstva.
„Sestro, izgubio sam te zbog nečega što nikada nije ni bilo moje“, rekao je.
Zaplakala je i pustila ga unutra.
Testament nije promijenila.
Ali je kasnije rekla nešto što sam dugo pamtila:
„Porodici treba ostaviti ljubav. Imovinu treba ostaviti tamo gdje će učiniti najviše dobra.“
