Zgrabila sam bebu i istrčala iz sobe. Muž me zaustavio u hodniku, ali kada sam mu pokazala ekran, prestao je da govori. Na snimku je žena još stajala uz krevetić. Polako je okrenula glavu prema kameri. Umjesto lica vidjela se samo tamna mrlja, kao da je neko taj dio snimka izbrisao.
Odmah smo otišli kod mojih roditelja. Kameru smo ostavili isključenu na kuhinjskom stolu. Tek tamo sam se sjetila oglasa i nazvala čovjeka od kojeg smo je kupili. Kada sam pomenula mokru kosu, prekinuo je vezu. Poslije nekoliko minuta poslao je adresu i poruku: „Dođite danju. Bez djeteta.“
Dočekao nas je ispred stare kuće. Rekao je da je kamera pripadala njegovoj sestri. Nakon njene smrti njena kćerka je odbijala da spava bez upaljenog monitora. Govorila je da mama dolazi samo kada je kamera uključena. „Mislio sam da su to snovi“, rekao je. „Dok na snimku nisam vidio kako joj neko popravlja pokrivač.“
Pitala sam kako je mogla raditi bez struje. Samo je spustio pogled. Donio je kutiju u kojoj je uređaj ranije stajao. Na unutrašnjem poklopcu dječjim rukopisom pisalo je: „Nemoj joj pokazati drugu bebu.“ Tada nam je rekao ono što je prećutao u oglasu: njegova sestra se utopila, a dijete je te noći bilo kod bake.
Vratili smo se po kameru da je predamo njemu. Na stolu je bila bara vode. Muž ju je umotao u peškir, a ja sam izbrisala aplikaciju. Mjesec dana ništa se nije dogodilo. Onda je naša beba počela da pruža ruke prema praznom uglu sobe. Svake večeri u isto vrijeme gledala je tamo i tiho se smijala.
Juče sam otvorila telefon da fotografišem prvi zubić. U galeriji sam pronašla snimak koji nisam napravila. Na njemu spavam pored krevetića, a žena sjedi na podu i drži moju bebu. Na kraju snimka podiže prst prema ustima, tražeći tišinu. Kamera više nije u našoj kući, ali snimak je nastao sinoć. Biste li vjerovali da nas je nešto pratilo kući?
