Po strijama. Bijele pruge na stomaku, ostale poslije dvije trudnoće, bile su mi povod za šalu koju sam ponavljao društvu. Pred njom sam glumio nježnost. Smijala se nadimku, a meni je čak i to bilo zabavno, jer nije znala šta zapravo govorim.
Jedne večeri poslao sam prijatelju glasovnu poruku. Pričao sam kako me kod kuće čeka moja „tigrica“ i dodao ružan komentar o njenom tijelu. Tek kad sam spustio telefon, vidio sam njeno ime na vrhu razgovora. Obrisan snimak nije mogao da izbriše činjenicu da ga je već preslušala.
Kad sam stigao, djeca su spavala, a ona je sjedila za kuhinjskim stolom. Nije vikala. Pitala me je koliko dugo je tako zovem pred drugima. Rekao sam da je bila glupa šala. Onda je pustila snimak na telefonu. Moj smijeh je ispunio kuhinju u kojoj mi je toliko puta ostavila toplu večeru. Nisam mogao da je pogledam.
Podigla je majicu tek toliko da pokaže stomak. „Ova je od trudnoće s našom kćerkom. Tada si govorio da jedva čekaš da postaneš otac. Ove su od sina, kad sam posljednja dva mjeseca jedva hodala.“ Spustila je majicu i rekla da više neće razgovarati dok djeca spavaju u susjednoj sobi. Te noći je prvi put zaključala vrata spavaće sobe.
Narednih sedmica pokušavao sam cvijećem, porukama i obećanjima. Ona je zakazala razgovor o razdvajanju i rekla mi da ćemo se dogovarati o djeci, ali da ne očekujem da se sve vrati na staro zato što je meni sada neprijatno. Kad je spakovala stvari, shvatio sam koliko malo znam: gdje sin drži lijek za alergiju, kada kćerka ima trening, koji račun dospijeva petnaestog.
Učim to sada, u danima kada su djeca kod mene. Ona ima posao, svoj stan i ime kojim je oslovljavam bez nadimaka. Nedavno mi je kćerka pokazala crtež mame u haljini, s prugama na stomaku. Pitao sam je zašto ih je nacrtala. Rekla je: „Mama kaže da ih je dobila dok je pravila nas.“ Vratio sam joj bojicu i otišao u kuhinju. Prvi put sam o tim prugama razmišljao bez ijedne šale, a žena kojoj sam to dugovao više nije bila tu da me čuje.
