Nastavak priče
Stjepan je drhtavom rukom spustio štap na pod i krenuo prema ulaznim vratima. Noge su ga već odavno bolje služile uz pomoć štapa nego same, ali u tom trenutku zaboravio je na godine. Kada je pritisnuo kvaku i odškrinuo vrata, vjetar s obližnjih brda donio mu je dobro poznat miris, ali i nešto posve novo — miris uspjeha, ljubavi i duboke zahvalnosti.
Lucija je već bila na pragu. Nije čekala da izađe na stepenice; potrčala je prema njemu, preskočila ih i čvrsto ga zagrlila. Mirisala je na skupocjeni parfem, ali pod tim slojem elegancije Stjepan je i dalje osjećao onu istu djevojčicu koja mu je nekada davno hladnim prstima stiskala ruku na putu do škole.
– Djedo… – prošaputala mu je na uho, dok su joj oči bile pune suza. – Jesam li ti rekla da ću se jednom vratiti u velikom stilu?
– Rekla si, mala, rekla… – uspio je izustiti Stjepan, stežući je u zagrljaju toliko čvrsto kao da se boji da će opet nestati. Suza mu se skotrljala niz izborano lice, sakrivši se u sijedoj bradi.
Kada su se napokon odvojili, Lucija ga je primila pod ruku i povela prema automobilu. Iz vozila je izašao i vozač, koji je bio i njezin poslovni partner. Otvorili su stražnji prtljažnik, ali iz njega nisu iznijeli kofere. Umjesto toga, izvukli su uokvirenu fotografiju i nekoliko teških kutija.
Na fotografiji je bio stari, pohabani smeđi kaput i par dječjih cipela umrljanih blatom, uredno postavljenih ispod stakla, uz pločicu s posvetom: „Za čovjeka koji me je naučio kako se korača kroz život, kada se činilo da nema puteva.“
Lucija ga je pogledala s osmijehom, brišući suze s lica.
– Zgrada u Zagrebu je otkupljena, moj ured sada ima pogled na cijeli grad, a ona stara škola… znaš li da sam osnovala fondaciju da se sagradi nova dvorana za djecu iz okolnih sela koja pješače? Ali prije svega toga, djedo, morala sam doći ovdje. Došla sam po tebe. Nema više samačkih dana u ovoj staroj kući. Vrijeme je da i ti malo se provozaš.
Stjepan je pogledao prema cesti kojom je toliko puta koračao po buri i kiši, pa onda u crni automobil, i na kraju u svoju unuku. Nasmiješio se, ponosniji nego ikada u životu, i tiho rekao:
– Ajmo, mala. Ionako smo predugo čekali polazak.
