Vejsil je stajao nepomično, s rukama zabačenim iza leđa, pogledom prelazeći preko geodetskih instrumenata, tronožaca i ljudi sa zaštitnim prslucima koji su polako izlazili iz kombija. Iz dvorišta se osjećao miris vlažne zemlje i suhog sijena, a tišina koja je uslijedila činila se težom od motora koji su maločas prekinuli seoski mir.
„Kakav projekat, Merima?“ upitao je Vejsil opreznim, gotovo nesigurnim glasom. U njegovom tonu više nije bilo one samouvjerenosti s kojom je godinama tvrdio da se „zemlja ne prodaje za knjige“.
Merima je raširila veliku kartu na haubi bijelog terenca. Salih je stao pored nje, brišući prašnjave dlanove o radne hlače, dok su se i ostale komšije – privučene neobičnim prizorom – polako okupljale uz drvenu ogradu.
„Prije petnaest godina, babo je prodao onu našu parcelu na padini da bih ja završila građevinski fakultet i specijalizirala hidrotehniku,“ rekla je Merima mirno, pokazujući na nacrte. „Godinama je ovaj kraj odsječen svakog proljeća zbog bujica, a ljeti ljudi nemaju vode za stoku i usjeve. Posljednje tri godine s međunarodnim fondom i ministarstvom radim na projektu sistema navodnjavanja i regulacije bujičnih tokova za čitavu ovu dolinu.“
Podigla je pogled prema Vejsilu, pa prema okupljenim komšijama:
„Glavna crpna stanica i akumulacioni rezervoar gradit će se upravo na onim parcelama koje su godinama stajale zapuštene. Općina i investitor otkupljuju pravo prolaza i ulažu milionska sredstva u lokalnu infrastrukturu. Prvi put u historiji, svaka kuća u selu dobit će stabilan priključak na tehničku i pitku vodu, a put kojim ste svi došli bit će potpuno asfaltiran i proširen.“
Među komšijama se začuo šapat, a zatim i uzdasi olakšanja. Vejsil je pogledao u pod, a onda u Saliha, čije su oči bile pune suza koje je ponosno pokušavao sakriti.
„Salihe…“ počeo je Vejsil, ali riječi su mu zapele u grlu. „Znači, nisi ti prodao zemlju… ti si je samo posudio da nam je ona vrati.“
Salih se blago nasmiješio, spustio ruku na kćerkino rame i tiho rekao:
„Nisam ja ništa izgubio, Vejsile. Samo sam posijao na drugom mjestu. A sad, Merima, hajdemo unutra da pristavim kafu za sve ove ljude — red je da se posao započne kako dolikuje.“
