Rade je kleknuo pored nje, osjetivši kako mu se grlo steže od tuge. Njene staračke ruke bile su ledene pod teškim vunenim pokrivačem, a njeno lice blijedo, ali spokojno. Spustio je ruku na njeno rame, dozivajući je tiho:
“Babo Stano… Stano, čuješ li me?”
U tom trenutku, njeni tupi kapci su se polako pomjerili. Otvorila je mutne oči i prepoznala ga. Usne su joj zatreperile, a iz grudi joj se oteo jedva čujan, promukao uzdah:
“Rade… sinko… dobro je… samo sam se malo umorila od zime…”
Poštar je odahnuo s olakšanjem — bila je živa. Brzo je skinuo svoju toplu zimsku jaknu i ogrnuo je preko njenih leđa, a zatim iz torbe izvadio termos sa toplim čajem koji je uvijek nosio sa sobom. Dok joj je polako primicao čaj usnama, pogled mu je pao na kovertu sa pismom koja je ležala na stolu, čekajući decu koja nikako da stignu. Znao je da joj nijedno pismo ne može grijati dom kao živa riječ, pa je odlučio da danas neće nigdje žuriti — ostaće s njom dok ne stigne pomoć.
