Pogledao sam sina, pa ponovo papir. Ruke su mi drhtale kada sam pročitao ime žene kojoj je trebalo da pripadne moja kuća. Zvala se Milena Petrović. Nikada u životu nisam čuo za nju.
„Sine, ko je ova žena i zašto se njeno ime nalazi na papirima moje kuće?“, upitao sam.
Sin je spustio glavu i počeo da plače. „Tata, molim te, saslušaj me. Nisam imao izbora.“
Tada mi je priznao da je prije dvije godine, dok sam ležao u bolnici i borio se za život, napravio dug od 80.000 eura. Kockao se, pozajmljivao novac i na kraju založio kuću, iako nije bila njegova.
Ali ono što mi je zatim rekao bilo je mnogo gore.
„Tata, Milena nije obična žena. Ona ima nešto protiv naše porodice. Zna tajnu koju je mama odnijela u grob.“
Kao da me neko udario u grudi. Moja supruga umrla je prije osam godina. Bili smo u braku 35 godina i vjerovao sam da među nama nikada nije bilo tajni.
Notarka je tada otvorila drugu fasciklu i izvadila staru fotografiju. Na njoj je bila moja pokojna žena, a pored nje nepoznata djevojčica od možda pet godina.
Na poleđini je pisalo: „Mojoj Mileni, oprosti majci što nije imala hrabrosti.“
Pogledao sam sina.
„Hoćeš da kažeš da je tvoja majka imala još jedno dijete?“
Sin je samo klimnuo glavom.
U tom trenutku vrata kancelarije su se otvorila. Ušla je žena od četrdesetak godina. Imala je iste oči kao moja pokojna supruga.
„Dobar dan, tata“, izgovorila je.
Srce mi je gotovo stalo.
„Ja nisam tvoja kćerka po krvi, ali tvoja žena me je odgajala prvih šest godina. A onda si ti potpisao papir zbog kojeg sam završila u domu.“
Počeo sam da se tresem. Nikada nisam potpisao takav papir, ili sam barem tako mislio.
Milena je iz torbe izvadila požutjelu kovertu.
„Ovo je tvoj potpis. A ovdje piše zašto me se tvoja žena odrekla.“
Kad sam pročitao prvu rečenicu, noge su mi se odsjekle.
Na papiru je pisalo da je moj sin prije trideset godina zamijenjen u porodilištu, a da je moja pokojna žena to znala cijelog života.
Okrenuo sam se prema čovjeku kojeg sam odgajao kao sina. Stajao je pored vrata i plakao.
„Ako ti nisi moj sin, gdje je onda moje pravo dijete?“, prošaputao sam.
Milena je obrisala suze i rekla:
„Zato sam danas došla. Tvoj pravi sin je živ. Ali prije nego što ga upoznaš, moraš saznati šta je ovaj čovjek uradio da vas dvojica nikada ne biste sreli.“
A onda je na sto spustila još jednu fotografiju. Čim sam ugledao lice muškarca na njoj, prepoznao sam ga.
Bio je to čovjek koji mi je posljednje dvije godine svakog jutra donosio hljeb i besplatno cijepao drva, govoreći da samo želi pomoći usamljenom starcu…
