Srce mi je zastalo kada sam čula dječji glas. Djevojčica je zvučala kao da ima sedam ili osam godina, a u pozadini se čuo muškarac kako jeca.
„Dušo, kako se zoveš?“, upitala sam drhtavim glasom.
„Ja sam Sara. Tata kaže da si ti jedina koja nam može pomoći. Baka je sinoć došla kod nas i rekla mu nešto zbog čega je plakao do jutra.“
„Koja baka? Gdje je moja majka?“
Djevojčica je zaćutala, a onda se začuo dubok muški glas.
„Molim vas, nemojte prekidati vezu. Moramo razgovarati o vašoj majci.“
Noge su mi se odsjekle. Muškarac se predstavio kao Marko i rekao mi da već petnaest godina živi u drugom gradu, ali da moja majka redovno dolazi kod njega.
„Zašto bi moja majka dolazila kod vas?“, upitala sam.
„Zato što sam ja njen sin.“
Telefon mi je skoro ispao iz ruke.
Cijelog života vjerovala sam da sam jedinica. Majka mi nikada nije spomenula da imam brata.
„To je nemoguće!“, povikala sam.
„Znam kako vam zvuči. Ali ona me rodila prije nego što je upoznala vašeg oca. Dala me na usvajanje, a pronašao sam je prije nekoliko godina.“
Osjetila sam kako mi se suze slivaju niz obraze.
„Ali kakve to veze ima s mojim mužem i prijateljicom?“
Marko je duboko uzdahnuo.
„Vaša majka je prije šest mjeseci saznala da vaš muž ima ljubavnicu. Htjela je da vam kaže, ali joj je zaprijetio da će otkriti njenu tajnu. Zato je ćutala.“
„Pa zašto sam na snimku čula kako govori da će biti najbolje ako moja prijateljica ostane trudna?“
Nastala je duga tišina.
„Zato što vaš muž i prijateljica ne planiraju samo da vas prevare. Planiraju da vam uzmu kuću, djecu i sve što imate.“
Počela sam plakati.
„Kako mogu da mi uzmu djecu?“
„Prije mjesec dana vaš muž je podnio zahtjev za razvod. U dokumentima tvrdi da ste psihički nestabilni i da niste sposobni da brinete o djeci. Vaša prijateljica pristala je da svjedoči protiv vas.“
Nisam mogla vjerovati. Žena kojoj sam pružila krov nad glavom spremala se da mi oduzme vlastitu djecu!
„A moja majka? Zašto im pomaže?“
„Zato što su joj rekli da će, ako pristane na njihov plan, djeca ostati u porodici. Ali sinoć je saznala šta zapravo namjeravaju.“
„Šta namjeravaju?“
Marko je spustio glas.
„Vaš muž je prije dvije godine podigao ogroman kredit, a kuću je stavio pod hipoteku. Novac je prebacio na račun vaše prijateljice. Sada žele da nestanete iz njihovih života kako bi prodali kuću i otišli u inostranstvo.“
Sjetila sam se pasoša koji je prijateljica izvadila iz moje fioke.
„Zašto joj treba moj pasoš?“, upitala sam.
„Zato što su na vaše ime otvorili firmu i napravili dugove. Kada sve izađe na vidjelo, žele da ispadne da ste vi pobjegli s novcem.“
Odjednom mi je sve postalo jasno.
Muž je mjesecima bio nježniji nego ikada, prijateljica se nudila da čuva djecu, a majka me stalno nagovarala da odem na odmor i malo se odmorim.
Svi su me pripremali da nestanem iz vlastitog života.
„Gdje je sada moja majka?“, upitala sam.
Marko je zaplakao.
„U bolnici. Sinoć je došla kod mene sa svim dokazima. Rekla je da mora ispraviti najveću grešku svog života. Ali na putu do policije dogodila se nesreća.“
„Kakva nesreća?!“
„Neko ju je pratio. Automobil joj je sletio s puta.“
Odmah sam krenula u bolnicu. Kada sam stigla, majka je ležala priključena na aparate. Bila je blijeda, ali čim me ugledala, pružila mi je ruku.
„Kćeri moja, oprosti mi“, prošaputala je.
„Mama, zašto si me izdala?“
Zaplakala je.
„Nisam te izdala. Pokušavala sam da te zaštitim. Ali nisam znala da je tvoj muž sposoban na ono što je uradio.“
Iz torbe pored kreveta izvukla je malu crvenu svesku.
„Ovdje je sve zapisano. Svaki razgovor, svaki račun, svaka laž.“
Zatim me uhvatila za ruku toliko snažno da sam se uplašila.
„Ali prije nego što pročitaš, moraš znati nešto o svojoj najboljoj prijateljici.“
„Šta, mama?“
„Ona nije slučajno došla u tvoju kuću. Nije izgubila posao. Sve je bilo dogovoreno mnogo prije nego što si je pozvala.“
„Ko je to dogovorio?“
Majka je zatvorila oči.
„Tvoj muž. Ali ne zbog ljubavi.“
Pogledala me kroz suze.
„Sjećaš li se djevojčice koju si prije dvadeset godina slučajno upoznala u domu za nezbrinutu djecu? One kojoj si godinama slala poklone i novac?“
Zanijemila sam. Kao studentkinja sam volontirala u domu i bila vezana za jednu djevojčicu. Zvala se Ana.
„Sjećam se“, prošaputala sam. „Zašto me pitaš?“
Majka je jedva izgovorila:
„Tvoja najbolja prijateljica je ta djevojčica. Promijenila je prezime nakon usvajanja. A tvoj muž je pronašao prije tri godine.“
Suze su mi krenule još jače.
„Ali zašto bi mi se svetila kada sam joj samo pomagala?“
Majka je počela drhtati.
„Zato što joj je neko rekao da si ti kriva što je kao dijete završila u domu.“
„Ko joj je to rekao?“
Majka je pogledala prema vratima bolničke sobe.
Tamo je stajao moj muž.
U rukama je držao buket cvijeća, a na licu imao osmijeh koji nikada neću zaboraviti.
„Vidim da ste se konačno sve ispričale“, rekao je hladno.
Tada je moja majka, posljednjom snagom, izgovorila:
„Kćeri, nemoj mu vjerovati. Ana nije jedino dijete kojem je uništio život. U crvenoj svesci nalazi se ime još jednog djeteta.“
Otvorila sam svesku na posljednjoj stranici.
Tamo je pisalo ime mog osmogodišnjeg sina, a ispod njega datum DNK analize i rečenica: „Dijete nije biološki sin čovjeka kojeg zove ocem.“
Muž je ugledao šta čitam i naglo krenuo prema meni.
„Daj mi tu svesku! Odmah!“
Ali majka je povikala:
„Ne daj mu! Jer ako saznaš ko je pravi otac tvog sina, shvatićeš zašto je tvoja najbolja prijateljica morala ući u našu kuću i zašto je sve ovo počelo još prije tvog vjenčanja…“
