Posveta je glasila: „Mojoj majci Veri, koja je prodala svoj kaput da bih ja imala knjige.” Majka moje prijateljice zvala se sasvim drugačije i sjedila je u prvom redu. Urednica je podigla rukopis i pitala autoricu zašto se u posveti nalazi ime žene čija fotografija stoji u mom novčaniku.
Prijateljica je rekla da je riječ o radnoj verziji i nespretno preuzetoj bilješci. Nisam se raspravljala oko jedne stranice. Otvorila sam telefon i pokazala poruke uz svako poslano poglavlje, sa datumima i njenim odgovorima. U jednoj je pisalo da izbacim upravo onu rečenicu kojom je otvorila promociju jer je navodno previše lična.
Program je prekinut. Nisam dobila ugovor na bini niti su ljudi odjednom počeli skandirati moje ime. Neki su izašli, neki su snimali, a meni su se tresle ruke dok sam zatvarala torbu. Najteže mi je bilo što je moja majka ponovo postala priča o kojoj nepoznati ljudi raspravljaju bez imalo nježnosti.
Uslijedili su mjeseci provjera rukopisa, prepiske i ranijih verzija. Potražila sam pomoć da zaštitim svoj rad. Izdavač je povukao knjigu dok se spor razrješavao. Prijateljica mi je poslala poruku da smo to mogle riješiti privatno. Nije objasnila zašto krađu nije zadržala privatnom, nego je od nje napravila promociju.
Svoj rukopis dugo nisam mogla otvoriti. Kad sam konačno sjela za računar, izbrisala sam sve njene komentare, ali sam sačuvala prepisku kao dokaz. Učila sam ponovo prepoznavati vlastiti glas bez straha da će mi neko reći da još nije dovoljno dobar. Knjiga je izašla kod drugog izdavača tek naredne godine.
Na promociji sam ostavila praznu stolicu za majku i na nju položila njen stari šal. Nisam spominjala bivšu prijateljicu. Prvu rečenicu pročitala sam polako, bez ijednog izvinjenja što je previše lična. Tog puta, kad sam izgovorila majčino ime, niko nije mogao tvrditi da sam ga od nekoga posudila.
