„Ti si teta sa slike kod tate”, rekla je djevojčica. Žena pored nje bila je Sanja, njegova bivša kolegica. Znala sam je s jedne novogodišnje večere. Tada mi je čestitala što imam tako pažljivog muža. Sada je gledala jaknu u mojim rukama kao da sam donijela dokaz koji je godinama čekala.
Odvela je djevojčicu do svoje majke, pa se vratila. Pokazala mi je njihove poruke. Govorio joj je da smo odavno razdvojeni i da živim u drugom gradu. Moju fotografiju držao je jer sam, po njegovoj priči, teško bolesna i nije imao srca da je skloni. Dok sam ja spremala sendviče za bolesnog kolegu, ona je čekala da se on napokon razvede.
Djevojčica je imala četiri godine. Njegove subote nisu počele prije šest mjeseci, nego mnogo ranije. Samo je izgovor promijenio kad je dijete krenulo u vrtić. Sanja mi je pokazala i uplate. Svakog mjeseca slao joj je novac s računa na kojem smo navodno štedjeli za naš prvi stan.
Sačekale smo ga zajedno u malom kafiću. Kad nas je ugledao, prvo je zastao, a onda rekao da ćemo pogrešno razumjeti. Nisam vikala. Spustila sam pred njega karticu vrtića i pitala koja od nas dvije treba prva da mu povjeruje. Okrenuo se Sanji i rekao da misli na dijete. Meni nije imao šta reći.
Otišla sam kod sestre i počela sređivati razvod. Sanja je prekinula vezu, ali mu nije branila da viđa kćerku. Dogovorile smo se da dijete nikada neće slušati naše razgovore o njemu. Nije ona birala kome će vjerovati, niti je bila kriva što smo obje voljele istu laž.
Mjesec dana kasnije Sanja mi je poslala fotografiju oprane jakne. U džep je stavila mali crtež koji je djevojčica napravila za mene. Čuvala sam ga dugo. Podsjećao me da mi istinu nije otkrio čovjek s kojim sam dijelila život, nego dijete koje još nije naučilo da odrasli mogu lagati dok te gledaju u oči.
