Bio je to moj prijatelj Igor. Džemper sam mu posudio prošle zime dok smo popravljali njegov automobil. U ruci je držao dvije šolje kafe. Kad me ugledao, jednu je spustio na cipelar, kao da mu je odjednom postala preteška. Iza njega se pojavila moja žena, još pospana.
Poruku mi je poslala Igorova sestra. Stan je bio njen i dala mu ga je dok je navodno rješavao razvod. Kad je došla po neke stvari, zatekla je moju ženu. Prepoznala ju je s našeg vjenčanja. Nije htjela biti još jedna osoba koja zna i ćuti.
Žena je prvo rekla da je došla tek prethodne večeri. Igor je u isto vrijeme izgovorio da su planirali reći mi nakon njenog povratka. Pogledali su jedno drugo i tada je nestalo posljednje objašnjenje koje sam pokušavao pronaći. Pitao sam ih samo koliko dugo. Odgovorila je: „Od proljeća.” Ja sam od proljeća radio dodatne smjene da sredimo kuću.
Nisam ušao u stan. Zamolio sam da stvari preuzme dok nisam kod kuće i otišao do rijeke. Sjeo sam na klupu i nazvao njenu majku. Rekao sam joj da je kćerka dobro i da će je sama nazvati. Nisam joj mogao tog jutra prepričavati sve što sam upravo izgubio.
Narednih sedmica završio sam ono što sam započeo u sobi. Skinuo sam zaštitne folije, sastavio policu i unio svoj radni sto. Prijatelj mi je pomogao iznijeti neotvorene kutije s dječjim tapetama. Bilo je dana kada sam zaključavao vrata te sobe jer nisam mogao podnijeti miris nove boje.
Pred razvod žena je rekla da sam bio dobar čovjek, ali da se uz mene osjećala nevidljivo. Saslušao sam je. Mogli smo o tome razgovarati prije Igora, prije kofera i prije tuđe adrese. Kad je otišla, prvi put sam prespavao cijelu noć. Ujutro sam popravio česmu koju sam onog dana čuo kako kaplje.
