Toga poslijepodneva zrak je bio oštar, a snijeg koji je lagano rominjao stvarao je tišinu oko bolničkog ulaza. Ema je ponovno sjedila na klupi, držeći u ruci svoju bilježnicu. Vrata su se otvorila i iz njih je izašla sestra Jasna. U rukama nije nosila poruku. Nosila je složeni tamni kaput – isti onaj u kojem je Ivana uvijek odlazila na posao.
Jasna je polako prišla klupi, sjela pored djevojčice i spustila kaput u njezino krilo. Oči su joj bile crvene, a glas jedva čujan dok je govorila:
„Ema, dušo… tvoja mama se borila do samog kraja. Bila je jako hrabra. Ali srce joj je bilo preumorno.“
Djevojčica je dugo gledala u tkaninu pred sobom. Nije zaplakala. Ruke su joj drhtale dok je prstima prelazila preko revera kaputa, u kojem se još uvijek osjećao blagi miris Ivaninog parfema i toplog doma. Privukla ga je k sebi, čvrsto ga zagrlivši kao da grli samu majku.
Sestra Jasna ju je zagrlila, a suze su same potekle niz lice. Na klupi, pokraj napola napisane zadaće i termosice, ostala je stajati tišina. No u Eminom srcu, kroz svaku suzu i svaki otkucaj,zvonile su majčine riječi: sve će ponovno biti u redu. Znala je da će morati naučiti živjeti bez nje, ali njezina majka ostala je u svakom njezinu koraku, zauvijek utkana u toplinu kaputa koji je držala.
