Kada je rekao: „Ovo su moji sinovi“, nekoliko sekundi nisam znala šta da odgovorim. Tokom dopisivanja nije nijednom spomenuo da ima djecu. Dječaci su stajali pored njega, držali ga za ruke i gledali me potpuno zbunjeno, kao da ni oni ne znaju zašto su tu.
Prva reakcija mi je bila da se okrenem i odem. Pitala sam ga zašto mi nije rekao istinu. Izgledao je posramljeno i rekao da je pokušao nekoliko puta, ali da se plašio da ću odmah prekinuti komunikaciju. Objasnio mi je da je samohrani otac i da mu je dadilja tog dana otkazala u posljednjem trenutku. Umjesto da otkaže naš susret, poveo je sinove.
Bila sam ljuta jer mi je prešutio tako važnu stvar, ali dječaci su bili simpatični i situacija je postala manje neprijatna nakon nekoliko minuta. Sjeli smo u obližnji kafić. Dok su oni crtali za stolom, on mi je ispričao da ih je njihova majka napustila kada je mlađi imao dvije godine.
Susret koji sam zamišljala kao romantičnu kafu pretvorio se u razgovor o roditeljstvu, razvodu i strahu od novih početaka. Na kraju večeri rekla sam mu da mi nije problem to što ima djecu. Problem mi je bio što mi nije vjerovao dovoljno da mi kaže istinu.
Mislila sam da će to biti naš prvi i posljednji susret.
Ali dva dana kasnije dobila sam fotografiju crteža. Na njemu su bila dva dječaka, njihov tata i jedna žena u žutoj haljini. Ispod je dječjim rukopisom pisalo: „Tata, pozovi je opet.“
Nasmijala sam se i pristala na drugi sastanak — ali samo pod jednim uslovom: da od tog trenutka više nema nikakvih skrivenih detalja.
