Te noći zaspala je u vunenom prsluku, umotana u dva jorgana, s teškim osjećajem u grudima koji nije donosila samo studen, već tiha spoznaja nemoći. Vatra u starom štednjaku ugasila se negdje pred zoru. Zrak u sobi postao je oštar poput stakla, a dah joj se pretvarao u bjelkaste oblake dok je sklapala ruke i tiho se molila da mraz popusti bar toliko da izdrži još koji dan.
Čim je prvo sivo jutarnje svjetlo probilo kroz zamrznuta okna, Hanifa je navukla pletene pape, vezala maramu ispod brade i teškom mukom otključala zaleđenu bravu. Očekivala je samo nepreglednu bjelinu, vjetar koji briše dvorištem i tišinu napuštenog planinskog kraja.
No, umjesto praznine, pred pragom ju je dočekao prizor koji joj je oduzeo dah.
Noge su joj same popustile i pala je na koljena u mekani, netaknuti snijeg, rukama pokrivši usta da priguši jecaj koji se godinama skupljao pod rebrima.
Tik ispred njezinih vrata stajale su stare drvene saonice, pažljivo natovarene do vrha suhim, krupno nacijepanim bukovim drvima, prekrivenim toplom vunenom dekom da ih snijeg ne ovlaži. Pored njih nalazio se još jedan uredno vezan naramak cjepanica i platnena vreća iz koje su virili krumpiri, domaći kruh još mlak pod krpom i mali zamotuljak sa suhim mesom.
Kroz suze koje su joj pekle zaleđene obraze, Hanifa je podigla pogled prema snježnoj stazi koja je vodila naniže, prema centru sela. U daljini, kroz maglu i jutarnju mećavu, nazirale su se dvije pognute siluete s lopatama na ramenima. Bili su to seoski momci, sinovi njezinih nekadašnjih susjeda, koji su se u praskozorje probili kroz nanose veće od njih samih.
Nisu kucali, nisu čekali zahvalu niti su htjeli remetiti njezin mir. Ostavili su toplinu pred vratima i tiho se vratili svojim kućama, znajući da u planini nitko ne smije ostati zaboravljen.
Hanifa je polako ustala, oslanjajući se na drveni štok. Prvi put nakon mnogo godina, zima joj se nije činila tako strašnom, a planina više nije bila pusta.
