Sveska je ležala na stolu, ispod moje fotografije iz porodilišta. Otvorila sam je uprkos njenim riječima. Na prvoj stranici pisalo je kada izlazim iz kuće, kome telefoniram i koliko dugo ostajem sama sa sinom. Pored nekih datuma stajala je rečenica: „Još nije spremna da ode.“
Najprije sam pomislila da priprema nešto protiv mene. Fotografisala sam stranice i pozvala muža. Rekao je da je majka usamljena i da poslije očeve smrti ima čudne navike. Kada sam pomenula izrezana lica, nije se iznenadio. Samo je pitao jesam li dirala plavu fasciklu.
U njoj sam našla fotografiju žene koja je ličila na mene. Nosila je mog sina u naručju, ali datum na poleđini bio je stariji od njegovog rođenja. Nisam razumjela dok ispod slike nisam pročitala ime. Bila je to muževa prva žena, za koju mi je rekao da je otišla i da nisu imali djece.
Svekrva je iz bolnice ponovo nazvala. Ovog puta nisam dozvolila da ona postavlja pitanja. Priznala je da je njen prvi unuk umro kao beba. Sin i njegova žena razveli su se poslije gubitka, a ona nikada nije prihvatila da je to drugo dijete, drugi brak. Izrezivala je moje lice da bi na slikama vidjela porodicu koju je izgubila.
Pitala sam zašto bilježi kada sam sama. Tada je rekla nešto gore od svega što sam zamišljala: muž joj je obećavao da će se razvesti i dovesti dijete kod nje ako ja „ne budem dobra majka“. Svakog četvrtka razgovarali su o mojim navodnim propustima. Njena tuga postala je mjesto na kojem je on opravdavao svoju kontrolu.
Uzela sam sina i otišla sestri. Sačuvane stranice pokazala sam osobi od koje sam potražila stručnu pomoć, a mužu rekla da neću razgovarati o povratku dok ne prizna šta je radio. Svekrva sada moli da vidi unuka. Žao mi je njenog gubitka, ali ne mogu mu dati da odrasta kao zamjena za nekoga drugog. Najviše me plaši što je muž cijelo vrijeme znao i nazivao to usamljenošću. Biste li nakon ovoga dozvolili da dijete ostane nasamo s njima?
