Moja majka je znala šiti sve: suknje, košulje, zavjese, jastučnice. Nama je to bilo neophodno, ne hobi. Kada bih kao djevojčica poželjela haljinu iz izloga, majka bi rekla da može napraviti „još ljepšu“. U stvarnosti bi uzela stari kaput, komad zavjese ili tkaninu koju joj je neko dao i od toga sašila nešto za mene.
Ja sam se toga stidjela. Djeca su znala pitati gdje sam kupila haljinu, a ja bih izmišljala ime prodavnice. Jednom sam majci rekla da više ne želim ništa što sama šije. Vidjela sam da ju je zaboljelo, ali nije se naljutila. Samo je rekla: „Dobro, kad budemo mogli, kupićemo.“
Mnogo godina kasnije majka je umrla, a ja sam gotovo zaboravila te haljine. Juče me je telefonom nazvala žena koju nisam poznavala. Rekla je da se zove Mirjana i da ima nešto što bi moglo pripadati uspomeni na moju majku.
Došla je sa kutijom. Izvadila je malu dječiju haljinu, blijedozelenu sa bijelim kragnama. Srce mi je zastalo. Imala sam gotovo istu sa deset godina. Čak su i dugmad bila slična. Mirjana je okrenula unutrašnji šav. Tamo je sitnim koncem bilo izvezeno: „Mara“. To je bilo ime moje majke i njen običaj kada bi nešto šila za nekoga drugog, da bi znala čiji je kroj.
Mirjana mi je ispričala da je odrasla u obližnjem domu za djecu bez adekvatnog roditeljskog staranja. Njena majka je bila bolesna i nekoliko godina nije mogla brinuti o njoj. U domu je tada bilo malo nove odjeće. Jedna žena iz grada dolazila bi naveče sa vrećama tkanine, uzimala mjere djevojčicama i donosila haljine, pidžame i suknje. Ta žena bila je moja majka.
Nisam joj vjerovala dok nije izvadila staru fotografiju. Na njoj je moja majka stajala pored stola punog krojeva. Izgledala je mlađe nego što je pamtim.
„Nikada nije htjela da se priča da to radi“, rekla je Mirjana. „Govorila je da su tkaninu donirale žene iz grada i da ona samo ima mašinu.“
Tada mi je postalo jasno zašto je naša kuća uvijek bila puna „ostataka“. Dio tkanine zaista je bio doniran. Majka bi od većih komada prvo šila za djecu iz doma, a od ostataka pravila stvari meni i sestri. Ponekad je bilo i obrnuto. Zato su naše haljine znale ličiti na njihove.
Pitala sam Mirjanu kako je pronašla mene. Nakon smrti njene majke pregledala je kutiju uspomena i pronašla fotografiju, haljinu i poleđinu na kojoj je pisalo prezime moje majke. Preko starih poznanika došla je do mene.
Najviše me pogodila njena rečenica: „Tu haljinu sam čuvala jer je to bila prva stvar koja je napravljena baš po mojoj mjeri.“
Ja sam se nekada stidjela što moja haljina nije iz prodavnice. Mirjana ju je čuvala pola vijeka jer se u njoj prvi put osjećala kao da nešto pripada samo njoj.
Nisam zadržala njenu haljinu. Rekla sam joj da treba ostati kod nje. Ali sam je fotografisala i stavila sliku pored majčine fotografije.
Da danas mogu razgovarati sa majkom, izvinila bih joj se za onu rečenicu iz djetinjstva. Nisam tada mogla znati da mašina koja mi je bila simbol našeg siromaštva poslije ponoći pravi odjeću djevojčicama koje imaju još manje. Ponekad tek kao odrasli shvatimo da su stvari kojih smo se stidjeli zapravo bile najljepši dio priče o našim roditeljima.
Mirjana i ja smo poslije toga posjetile nekadašnju zgradu doma. Danas ima drugu namjenu, ali obje smo dugo stajale ispred ulaza. Ona mi je pokazala prozor prostorije u kojoj su djevojčice probavale odjeću koju je moja majka donosila. Ja sam joj pokazala fotografiju svoje zelene haljine iz porodičnog albuma. Bile su gotovo iste. Taj trenutak mi je promijenio jednu staru uspomenu: više ne vidim djevojčicu koja se stidi što nema kupovnu haljinu. Vidim dvije djevojčice, na različitim mjestima, koje je ista žena pokušavala obući najbolje što je mogla sa onim što je imala.
