…kad ono preko puta nas stoji on. Bio je mršaviji, neobrijan i kao ukopan je gledao moj stomak. Drugarica je htjela da ga otjera, ali sam je zaustavila. Četiri mjeseca sam zamišljala šta bih mu rekla, a sada nisam uspijevala da izgovorim ni riječ.
Prišao je i pitao jesu li djeca njegova. Kada sam potvrdila, spustio se na klupu i zaplakao. Rekao je da nije nestao zato što me više ne voli. Moji roditelji su mu prijetili i pokazali nalaz prema kojem nikada neću moći imati djecu. Uvjerili su ga da mi ruši budućnost i tražili da ode bez objašnjenja. Poruku je napisao vjerujući da me tako štiti.
Pokazala sam mu ultrazvuk i rekla da nikakav takav nalaz nisam vidjela. Otišli smo kod moje majke, koja je nakon dugog ćutanja priznala istinu: papir je bio lažan. Mislila je da će me, ako njega ukloni, natjerati da prihvatim brak koji je porodica već dogovorila.
Nisam se istog dana vratila njemu. Ljubav nije gumica koja briše mjesece bola, čak ni kada saznaš razlog. Počeli smo polako, razgovorima i zajedničkim pregledima. Bio je uz mene kada su se rodile dvije djevojčice.
Najveći obrt ipak nije bio njegov povratak. Nekoliko mjeseci kasnije pronašli smo dokaz da poruku o raskidu nije poslao on, već moja majka sa njegovog telefona. Tada sam shvatila da ćemo porodicu morati graditi bez blagoslova onih koji su nas razdvojili.
