Svekar me je gledao nekoliko trenutaka, a onda se nasmijao kao da već zna cijelu priču. Nisam znala šta da kažem. Moj stari švaler je samo spustio pogled i napravio korak unazad.
„Ne moraš meni ništa objašnjavati“, rekao je svekar. „Ali razmisli dobro šta radiš. Kod kuće te čekaju djeca i muž koji vjeruje da pomažeš prijateljici.“
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Odjednom mi susret koji sam toliko željela više nije izgledao ni uzbudljivo ni pametno. Okrenula sam se prema staroj ljubavi i rekla mu da moram kući.
Kad sam stigla, muž je sjedio za stolom i čekao me. Pogledao me pravo u oči i mirno upitao: „Kako je prošlo kopanje kukuruza?“
U tom trenutku telefon mi je zazvonio. Bila je prijateljica koju sam zamolila da me pokrije. Javila sam se, a njene prve riječi bile su: „Moram nešto da ti kažem… tvoj muž je danas bio kod mene.“
Tada mi je postalo jasno da je možda cijelo vrijeme znao mnogo više nego što sam mislila…
