Baka je godinama u toj fioci čuvala pisma, stare fotografije i jednu malu kutiju umotanu u požutjelu maramicu. Majka je drhtavim rukama otvorila kutiju, a unutra smo pronašli zlatni prsten i fotografiju čovjeka kojeg nikada ranije nismo vidjeli.
Ispod fotografije je bilo napisano ime i datum star više od pedeset godina. Uz nju je stajalo posljednje pismo:
„Ako ovo jednog dana pronađete, nemojte se ljutiti na mene. Kredenac nisam čuvala zbog namještaja, već zbog uspomene koju nisam imala snage da bacim.“
Majka je pročitala još nekoliko redova i počela plakati. Ispostavilo se da je čovjek sa fotografije bio bakina prva ljubav. Planirali su vjenčanje, ali ih je život razdvojio. On je otišao u inostranstvo i nikada se nije vratio.
Na dnu fioke pronašli smo još jednu kovertu. Na njoj je pisalo ime moje majke.
Kada ju je otvorila, potpuno je problijedjela. Pogledala me je i rekla:
„Sad konačno razumijem zašto je mama pred smrt rekla samo — kredenac.“
A ono što je pisalo u tom posljednjem pismu promijenilo je sve što smo do tada znali o našoj porodici…
