Iza metalnih vrata nalazila se mala prostorija. Na polici je stajala drvena kutija, a preko nje cedulja sa mojim imenom.
Otvorila sam je drhtavim rukama. Unutra su bile fotografije, dokumenti i koverta koju je muž napisao nekoliko mjeseci prije smrti.
„Draga moja, ako ovo čitaš, znači da je naš sin ipak pokušao da te nagovori da prodaš kuću. Zato sam morao da se pobrinem da nikada ne ostaneš bez sigurnosti.“
Ispod pisma nalazila se bankovna knjižica. Nisam mogla vjerovati iznosu koji je bio na računu.
Ali onda sam ugledala još jedan dokument.
Kuća u kojoj sam živjela nije bila jedina nekretnina koju je moj muž imao. Godinama je, bez mog znanja, čuvao malu kuću pored jezera.
Na posljednjem papiru napisao je:
„Ovo pripada samo tebi. Nemoj dozvoliti nikome, pa ni našem sinu, da odlučuje kako ćeš provesti ostatak svog života.“
Sjela sam na pod i zaplakala.
Tog popodneva sin je ponovo došao i pitao:
„Mama, jesi li razmislila o prodaji kuće?“
Pogledala sam ga i mirno odgovorila:
„Jesam. Ali sada ja imam jedan prijedlog za tebe…“
