Na fotografiji sam imao sedam godina. Stajao sam na kutiji da dohvatim očev radni sto, a on je iza mene držao drvenu kućicu koju smo pravili zajedno. Na poleđini je napisao: „Nikad se nisam stidio svog sina.” Šest riječi. Čitao sam ih dok su se u sali još čuli muzika i smijeh, a nisam mogao da udahnem.
Rekao sam ženi da moram otići. Kad je vidjela fotografiju, skinula je cipele i krenula sa mnom. Otac je sjedio u kuhinji, u čistoj košulji koju sam mu prošle godine kupio. Na stolu su bile dvije čaše i komad torte iz prodavnice. Pokušao je da ustane, kao da smo obični gosti, i pitao je da li je svadba lijepo prošla.
Nisam imao opravdanje koje bi zvučalo manje ružno od onoga što sam uradio. Spustio sam se pored njegove stolice i rekao da sam se postidio čovjeka koji me je hranio svojim rukama. Nije me odmah zagrlio. Gledao je kroz prozor i rekao da odijelo nije bilo problem. Problem je što sam mu prvi put pokazao da za njega nema mjesta u mom novom životu.
Tada je moja žena stavila svoju ruku preko njegove. Rekla mu je da se njen otac nikada nije pojavio ni na jednom školskom nastupu i da bi dala sve da je te večeri imala nekoga poput njega. Otac je zaplakao tek kad ga je zamolila da nam, kad budemo imali djecu, napravi istu drvenu kućicu. Prvi put te noći pogledao me je pravo u oči.
Sutradan sam otišao čovjeku koji je kupio alat. Nisam mogao otkupiti sve, pa sam počeo od očevog najstarijeg rendeta. Nisam mu donio poklon kojim se kupuje oproštaj; pitao sam smijem li subotom dolaziti da ponovo učim uz njega. Rekao je da mogu, ali da ćemo prvo popraviti klimavi sto u kuhinji. Još ne znam da li mi je sasvim oprostio. Znam da sada, kad neko pita čime se moj otac bavi, prvi odgovorim: „Stolar. Od njega sam naučio sve vrijedno.” Da li biste oprostili djetetu koje vas se postidjelo na vlastitoj svadbi?
