U pismu je bio datum od prije sedamnaest godina. Sin je napisao da radi u drugom gradu, da nije otišao zato što me ne voli i da me moli da mu odgovorim na priloženu adresu. Pisao je da ne može živjeti pod očevim uvredama, ali da mene ne želi izgubiti. Ispod njegovog pisma bila je kopija odgovora koji mu je poslat s našeg kućnog broja: „Za tvoju majku više ne postojiš.”
Nikada nisam napisala ni izgovorila te riječi. Muž je stajao iza mene i pokušao uzeti kovertu. Djevojčicu sam odvela u kuhinju, dala joj sok i zamolila komšinicu da bude uz nju. Tek onda sam ga pitala šta je uradio. Rekao je da je sin trebalo da se vrati i izvini, a da je on samo htio da ga nauči pameti. Godinama je odlučivao umjesto mene šta smijem znati.
Sin je kasnije pokušao još jednom. Došao je pred kuću dok sam bila kod sestre, a otac mu je rekao da ga ne želim vidjeti. Poslije toga je prestao pokušavati. Nisam znala da je nekoliko puta tražio put do mene, kao što on nije znao da sam za svaku slavu ostavljala tanjir. Oboje smo čekali izvinjenje za nešto što ono drugo nije uradilo.
Djevojčica mi je dala broj. Sin se javio poslije drugog zvona. Izgovorila sam njegovo ime i dugo nismo rekli ništa drugo. On je poslao kćerku s njenom majkom, koja je čekala u automobilu, jer nije imao snage da opet stane pred naša vrata bez sigurnosti da je dobrodošao. Izašla sam do njih. Zagrlila sam ženu koju nisam poznavala i zamolila je da ga dovede.
Došao je sljedećeg jutra. Kosa mu je bila prosijeda na sljepoočnicama, a ja sam u glavi još čuvala lice mladića. Nismo vratili dvadeset godina jednim susretom. Pokazao mi je slike, pričao o poslu i pitao za moje zdravlje, oprezno, kao da učimo novi jezik. Mužu sam rekla da se odseli kod svog brata dok odlučim kako dalje. Ne mogu dijeliti sto s njim dok mi govori da je sve radio za porodicu. Tanjir sam vratila, ali ovaj put neko za njim sjedi. Biste li mogli ostati s partnerom koji vas je godinama namjerno razdvajao od djeteta?
