SIN JE MAJCI GODINAMA GOVORIO DA NEMA NOVCA – A ONDA JE ONA SLUČAJNO OTVORILA PISMO KOJE JE STIGLO NA NJENU ADRESU
Rada je imala sedamdeset četiri godine i živjela sama u porodičnoj kući. Imala je jednog sina, Aleksandra, kojem je cijelog života pomagala koliko je mogla.
Kada se ženio, dala mu je gotovo svu svoju ušteđevinu.
Kasnije mu je pomogla da kupi automobil, a kada su stigli unuci, često ih je čuvala dok su sin i snaha radili.
Nikada nije očekivala ništa zauzvrat.
„Samo da ste vi dobro“, govorila je.
Posljednjih nekoliko godina Aleksandar je stalno pričao da ima finansijskih problema.
„Mama, kredit nas je ugušio. Jedva sastavljamo kraj s krajem.“
Rada mu je vjerovala.
Zbog toga bi skoro svakog mjeseca od svoje penzije odvojila 200 ili 300 maraka i dala mu.
Ponekad bi sama odgodila kupovinu drva ili neke stvari koja joj je trebala.
„Meni malo treba“, govorila bi.
Jednog jutra poštar joj je donio preporučenu kovertu.
Na koverti je bila njena adresa, ali ime njenog sina.
Aleksandar je nekada bio prijavljen kod nje, pa nije bilo neobično da poneko pismo još stigne na staru adresu.
Rada ga je stavila na sto.
Ali nekoliko dana kasnije sin nije dolazio.
Misleći da je račun koji treba hitno platiti, otvorila je kovertu.
Kada je pročitala sadržaj, morala je sjesti.
Nije bio račun.
Bio je dokument vezan za kupovinu nekretnine.
Njen sin je nekoliko mjeseci ranije kupio apartman na planini.
Rada nije mogla vjerovati.
Čovjek kojem je svakog mjeseca davala dio penzije jer „jedva plaća kredit“ imao je novac za apartman.
Nije ga odmah nazvala.
Sačekala je nedjelju.
Aleksandar je došao kao i obično.
Poslije ručka rekao je:
„Mama, ako možeš ovaj mjesec da mi pomogneš sa 300 maraka. Registracija i računi su me sastavili.“
Rada je otišla u sobu.
Vratila se sa kovertom.
Sin se nasmiješio misleći da je unutra novac.
Ali kada ju je otvorio, lice mu se promijenilo.
„Odakle ti ovo?“
„Stiglo je ovdje.“
Aleksandar je nekoliko trenutaka ćutao.
Onda je rekao:
„Mama, mogu objasniti.“
Apartman je kupio kao investiciju.
Dio novca je pozajmio.
Planirao je da ga izdaje turistima i zaradi.
„Zašto mi onda svakog mjeseca govoriš da nemaš za račune?“
Nije imao odgovor.
A onda je Rada saznala još nešto.
Snaha nije ni znala da joj muž uzima novac od majke.
Aleksandar je njoj govorio da Rada sama insistira da im daje novac za unuke.
Kada je snaha čula istinu, naljutila se.
„Tvoja majka štedi na grijanju da bi ti otplaćivao apartman?“
Aleksandar je pokušavao objasniti da će se investicija jednog dana isplatiti svima.
Rada ga je prekinula.
„Možda hoće. Ali više ne mojom penzijom.“
Od tog dana prestala mu je davati novac.
Prvi put poslije mnogo godina kupila je dovoljno drva za cijelu zimu.
Promijenila je stari frižider i otišla sedam dana u banju sa prijateljicom.
Aleksandar se u početku ljutio.
Kasnije se izvinio.
Jednog dana joj je rekao:
„Mislio sam da ti taj novac ionako ne treba.“
Rada ga je dugo gledala.
„Sine, nije problem što si mislio da meni treba manje. Problem je što si zbog toga zaključio da tebi pripada više.“
Nije ga prestala voljeti.
Bio je njeno dijete.
Ali je prestala osjećati obavezu da svoje posljednje godine provede odričući se svega kako bi odraslom sinu bilo još udobnije.
Jer roditelji često daju djeci i kada sami nemaju mnogo.
Ali ljubav roditelja nije račun sa kojeg odrasla djeca mogu podizati novac kad god požele.
